Nikolina želi čuti više

Ovog tjedna kod nas nešto sasvim novo. Želimo vas upoznati s nekim. Razgovarale smo s jednom divnom curom, toliko inspirativnom da smo i mi ostale bez glasa. Razgovarale smo s Nikolinom Vlahutin, kako ona za sebe kaže, “običnom” studenticom treće godine povijesti Jadrana i Mediterana iz Dubrovnika.

Budimpešta, 2019.
izvor: osobna arhiva

Tko je Nikolina? Zašto pričamo o njoj? I Zašto je ona pozitivno iznenađenje ovog tjedna?

Nadam se da ću završiti ove godine, od cilja me dijele još ”samo” dva kolegija. Fakultet mi je pomogao da me nauči izboriti se za sebe i da naučim živjeti sa svojim oštećenjem. Radim sezonske poslove, evo sad drugu godinu za redom u rent-a-car tvrtki. Također su mi i poslovi koje sam radila, radim i radit ću pomogli u komunikaciji s drugim osobama i navikavanjem na oštećenje. Prilagođavam se na razne vrste govora, intonacija, razgovijetnosti itd. Dolazim iz Dubrovnika te imam, još uvijek, 24 godine.”

Kaže nam Nikolina pomalo sarkastično kao da priča o nečemu sasvim normalnom, običnom. Zahvaljujući virtualnom svijetu i malom selu gdje se svi međusobno poznaju, dobile smo priliku upoznati Nikolinu. Još se uvijek pitate zašto?

Jako jako duga priča i skratit ću je što je više moguće. Imala sam 18 godina i sve je počelo prometnom nesrećom u studenom 2013. Bila sam u komi mjesec dana, nitko nije znao kad ću se i hoću li se probuditi te s kojim posljedicama. U prometnoj nesreći zadobila sam teške ozlijede glave u kojoj su stradali sinusi, donja lijeva čeljust, centralni dio sluha i mnoge prijelome (ruka, bedra, zdjelica, kralježnica itd… stvarno više ne pamtim, a ne bih ni ove pamtila da me se ne sjete po južini). Precizan uzrok oštećenja sluha i razumijevanja ne znam točno objasniti. Imam svu potrebnu dokumentaciju i ako se tko želi baviti proučavanjem nje, ustupam je i, naravno, želim mu sreću jer ima jedna i pol torba (ne torbica nego torba!). Riječima laika, koliko se sjećam riječi liječnika, bi bilo nekako ovako: bubnjići i slušni organi su zdravi, ali su prigušeni tonovi.  Dio koji vodi centralno prema slušnim vijugama (koje su nagnječene), one kad se skupe dolazi do mog problema: ne čujem slovo ili neku riječ.

Tako to objašnjava Nikolina, a mi bi dodale, malo stručnije, da se radi o centralnom oštećenju sluha koje je vidljivo u razabiranju i razumijevanju. Nikolina ima poteškoće u komunikaciji, smetaju joj bučni prostori i razgovori s više sugovornika istovremeno.

Pitale smo je kakvo je njezino iskustvo gubitka sluha, s obzirom da takav gubitak nije čest kod mladih osoba zanimalo nas je i kako se nosi s gubitkom u svakodnevnom životu i kakve je to promjene njoj donijelo?

“Moj se život okrenuo naopačke. Neke stvari su bile pozitivne neke negativne, ali ništa više nije bilo isto kao prije. Vidiš tko je zapravo uz tebe, a tko nije. Obitelj me manje ‘maltretira’ nego prije, hoću reći,  ako oni smatraju da ja nešto ne mogu, ne žele ni pitati. Pitaju/narede tek ako baš baš moraju, uvijek sam im zadnja opcija. Ponekad se osjećam beskorisnom skroz, a to je na jedan način bio i razlog zašto sam svaku sezonu tražila posao i radila. Uz pomoć posla samu sebe vježbam i uvježbavam moje razumijevanje drugih osoba”, zaključuje Nikolina, Nisam potpuno beskorisna!”

“Postavila sam si nove ciljeve u životu, užasno sam tvrdoglava i ne odustajem dok ih ne ostvarim.”

Društveni život joj se također promijenio, kako nam dalje pojašnjava, neki prijatelji su otišli, a neki ostali. Više ne izlazi toliko, ode samo na kavu, iako joj i prostor kafića smeta. Buka koja se stvara otežava joj razumijevanje te joj nije ugodno duže vremena boraviti u takvom prostoru, što je i logično s obzirom na oštećenje.

Ovom situacijom koja mi se dogodila shvatila sam da je život prolazan, da te sutra može biti, ali i ne mora. Odlučila sam proputovati što više mogu. Kao što znate, izgorila je katedrala Notre-dame u Parizu, a ja je nisam vidjela i žalim za tim, požari haraju Australijom, mijenja se slika svijeta. Jednostavno želim skupiti što više uspomena i ne želim propustiti nijednu priliku koja mi se pruža. Želim, kako bi se reklo, disati punim plućima (iako su i ona stradala pa dišem s nekih 60% njih hah). “

Skroz nova svakodnevnica

Nikolina kaže kako svakodnevno razmišlja što bi sljedeće mogla ostvariti, a pri tom uvijek misli na sreću svojih najbližih, obitelji i prijatelja. Upravo obitelji, prvenstveno mami, najviše je zahvalna za svoju rehabilitaciju. Nikolina je nakon nesreće, u Zagrebu provela duže vrijeme kako bi se oporavila, a kada se ustanovilo da ima oštećenje sluha, počela je intezivno raditi na rehabilitaciji vođena timom stručnjaka te izvrsnom fonetičarkom, profesoricom Vesnom Vladić.

Nikolina na vježbama
izvor: osobna arhiva

Moji posjeti ustanovi su bili svakodnevni. Iako mi to nije bilo najdraže razdoblje u životu. Ipak sam bila odvojena od svih, samo ja i mama. Zahvaljujući mojoj jedinoj (kao da ih imamo više haha) mami koja me tjerala na ranojutarnja dizanja, vježbala sa mnom sve one vježbe koje je profesorica Vesna zadala, iako je meni to većinom dizalo živce jer sam mislila da je luda i da ću ja zauvijek biti potpuno gluha i da neću moći samostalno živjeti. Uspjele smo u mom dosta dobrom oporavku. Da prijeđem na stvar. Na početku nisam pokazivala znakove nikakve nade, bila sam potpuno gluha. Rehabilitacija je počela u travnju 2014. Profesorica Vesna je odredila termine koje nisam smjela preskočiti. Sve njene savjete i sugestije pokušavale smo što više ispoštovati. Počeli smo s razlikovanjem kucanja o drvo i željezo, te lomljenja stakla. Nakon cca 15 dana (vjerujem i više) kad sam počela razlikovati te tri stvari bila je sretna jer je za nju to bio veliki uspjeh, a meni ništa nije bilo jasno jer sam bila potpuno izgubljena u vremenu i prostoru.

Nikolina s roditeljima
izvor: osobna arhiva

Sesije su trajale oko sat vremena, a bile su gotovo svakodnevne. U početku su krenule s razlikovanjem zvukova, zatim sa slušanjem različitih slušnih situacija poput šuma mora, cvrkuta ptica ili prometne buke. Nakon uspješnog razlikovanja navedenog, krenuo je ovaj mali tim u sastavu fonetičarke, mame i Nikoline prema riječima i rečenicama. Uzastopno ponavljanje i rad na fonemskom razlikovanju i razabiranju jednostavnijih pa prema složenijim riječima i rečenicama. Ono što se na satu radi, doma se vježba. Doma, moglo bi se i tako reći jer je Zagreb tada i bio njihov dom.

Iako se to tada meni nije sviđalo, bez upornih vježbi i inzistiranja mame, truda i znanja profesorice Vesne, danas sigurno ne bih mogla samostalno funkcionirati.

Moja koncentracija bila je ograničena jer sam imala prejake šumove u glavi koji su i danas prisutni u nešto manjoj mjeri. Redovno su mi testirali količine riječi u brzom i sporom ritmu. Krajem svibnja 2014. sam se prvi put vratila doma nakon šest mjeseci. Tada sam se morala dogovoriti s profesorima u vezi polaganja razrednih ispita (bila sam četvrti razred srednje Ekonomske škole). Daljnja vježbanja bila su prilagođena mojim obavezama prema školi. Nakon završetka srednje, uslijedila je i državna matura, htjela sam upisati fakultet pa smo svakakve kombinacije radile. Profesorica Vesna mi je izlazila u susret i u vrijeme kad bih ja mogla biti u Zagrebu, slagala je raspored da imam svakodnevne vježbe. Neizmjerno sam joj zahvalna na tome! Zaista kroz sve vremenske prilike, bilo sunce, kiša, magla, snijeg. Koristili smo svaki, al’ baš svaki sat za vježbu. Sigurno sam godinu dana bila redovna na vježbama. Nažalost, nije mi puno bolja bila ni 2015. godina. Nisam više bila u poliklinici Suvag već u bolnici Merkur, otkrili su da imam leukemiju i za mene ponovno počinje borba.

Iako sebe naziva samo “običnom” studenticom, ova cura vedra duha postigla je nemoguće. Kada se probudila iz kome, nije mogla ni govoriti. Imala je ugrađenu sondu kroz koju su je u komi hranili, s obzirom da je to rupa na vratu, zrak je izlazio van i Nikolina se počela služiti znakovnim jezikom dok rana ne zaraste. Znakovnu abecedu naučio ju je, još dok je bila djevojčica, njen djed, a znali su je i bliži rođaci i mama. Tata je naučio jer je tada Nikolini bila potrebna. Prvi put, nakon buđenja, znakovnom abecedom pokazala im je da ne čuje. S tolikom količinom entuzijazma priča o svemu što joj se dogodilo, o pronalasku snage i volje za svoju borbu da na trenutak izgubite dah, prestanete disati, a krv samo prostruji kroz vas kao najjača struja svijesti.

“Najljepše mi je ujutro kad otvorim oči pa možda jednu punu minutu ne čujem to u glavi i uživam u tišini.”

Sluh se još uvijek nije potpuno vratio. I dalje imam zvukove u ušima, ali razumijevanje mi je dosta bolje. Sad već teče, evo sedma godina od mog gubitka sluha. S obzirom na to da nisam apsolutno ništa čula i da su mi sve odgovore na moja pitanja u početku pisali u bilježnicu i više sam nego zadovoljna svojim oporavkom. Po riječima moje majke oporavak je počeo biti vidljiv nakon cca tri mjeseca uz naravno konstantnu rehabilitaciju. Pošto znam kako je to čuti bistro i jasno, trenutni sluh je u granicama ludila, a ne normale, no za mene je normalan. Čovjek se na sve navikne, bar mi nikad nije dosadno jer mi se stalno odvija neka muzika u glavi. Danas se pokušavam što manje obazirati na te neke šumove/muziku. Najljepše mi je ujutro kad otvorim oči pa možda jednu punu minutu ne čujem to u glavi i uživam u tišini. Ljudi nekad nisu svjesni onoga što imaju dok to ne izgube.”

S obzirom na toliku pozitivu i energiju od koje se ledi krv u žilama, pitamo je i zamjera li što zdravstvenom sustavu? A ona spremno odgovara:

“Zamjeram jedino ljudima koji se (poneki, ne svi), kad im kažeš da ne čuješ dobro da ti samo trebaju malo razgovjetnije nešto reći, počnu derati. Mene to strašno živcira iako sam ih možda i razumjela samo se iznerviram, okrenem i odem.”

Na prvi pogled jako bezobrazna gesta, ali vrlo legitimna čim malo bolje pogledamo. Deranje nije način kako osobama oštećena sluha pomažemo. One nemaju problem s glasnoćom već s razumijevanjem. Najbolje to vidimo kod starijih osoba koje često znaju istaknuti da čuju, ali ne razumiju. Dakle, kada razgovaramo s osobom oštećena sluha, ne trebamo joj se derati već samo više otvarati usta, izraziti svoju dikciju, usmjeriti svoje tijelo i pogled prema sugovorniku, malo usporiti i maksimalno se opustiti. Voditi sasvim običan razgovor ugodne glasnoće.

Žena je, a ne može pričati na mobitel!

Pitale smo je i kako je sve ovo, točnije život koji joj se dogodio odmah s 18, nju promijenilo kao osobu.

“Ne mogu dati objektivan odgovor na ovo pitanje jer bih ja rekla da se nisam promijenila nimalo, ali zapravo jesam i više nego što mislim. Ponekad cijenim neke stvari više, ponekad mi je na pameti ono “jednom se živi, kud puklo da puklo”. Neke stvari, priznajem, ne mogu sama. Eto npr. ne mogu razgovarati na mobitel i to mi baš fali! Žensko sam, satima sam mogla pričati preko mobitela, a sad ništa, samo poruke. Uživo mi je, Bogu hvala, komunikacija super.”

Svakodnevnica joj je kaže monotona, zimi ide na fakultet, a ljeti radi. Ljeto je živahnije i užurbanije, kako sama kaže, uz rad nađe se vremena i za izaći na kavu i proćakulati. Učenje, seminari, pa i pisanje završnog rada na kojem trenutno radi, karakteriziraju je kao sasvim prosječnu osobu njenih godina, ali ispod površine, za Nikolinu je studiranje puno teže.

“Hvala profesorima koji rade power point prezentacije, osobno meni puno olakšaju. Neki profesori drže samo usmena predavanja i izrazito mi ih je teško pratiti jer svatko ima svoj način govora, moram se svima nekako pokušati prilagoditi. Nažalost, nekad imamo po cijele dane predavanja, a ja ne mogu ostati skoncentrirana dovoljno dugo kao ostali studenti. Ne koristim nikakva pomagala, ne zato što ne želim, nego je moj slučaj oštećenja sluha toliko specifičan da mi ništa ne može pomoći i prepuštena sam sama sebi.”

Bez dlake na jeziku odgovara na naše pitanje ide li na neke vježbe u Dubrovniku i kako održava svoje slušno stanje. Naime, oštećeni sluh zauvijek je oštećen sluh, a i takav sluh, kao i onaj kod zdravočujućih osoba, s godinama propada. Vježbom i radom može se trenirati i održavati na postignutoj razini.

“Ne idem. Kao što znate, Dubrovnik je na kraju svijeta i zadnja rupa na svirali. Ovdje se jedva može naći nešto osnovno što treba nekome s posebnim potrebama. Ne mislim samo na slušna oštećenja poput mog, malo je sadržaja i stručnjaka u svim područjima za sve poteškoće. Apsolutno bih htjela ići kad bi postojala mogućnost, ali ovdje nitko nije dovoljno lud da otvori nešto što bi pomoglo ljudima s posebnim potrebama. Svi su okrenuti onome: samo da je meni dobro i ne treba ništa više.”

Za kraj zahvalile smo se Nikolini i ponudile joj da da zaključnu riječ, da se zahvali kome želi i da nam da neki savjet koji je ona tijekom svoje borbe pratila.

Vjeruj u što god želiš, ali prvenstveno vjeruj samome sebi i da ti to možeš, nema predaje!

Zrinjevac, 2019.
izvor: osobna arhiva

“Hvala Vama! Ne smatram ovo što je meni bilo nekim uspjehom. Mislim da sam ja dobro i da ima gorih slučajeva. Bila sam u puno bolnica i vidjela grozne stvari. Zamisli da sam ostala paralizirana, da moram ovisiti o drugome čitav život? Imam ruke, noge. Mogu otići gdje hoću, vozim, šećem, idem na faks, kuham, radim, pomognem drugome ako treba, sve mogu sama. Nekad se začude pa me pitaju jesam li nešto stvarno sama napravila, samo im odgovorim da sam se sama i rodila. (haha) Imam pesicu koju volim više od sebe. Pravi mi društvo svaki dan, i sad je pored mene. Lucky me! Uvijek ima gorih stvari u životu. Svakako da se ne treba predavati odmah na prvu, treba biti uporan i ustrajati na oporavku, vježbati, truditi se svim silama i naravno vjerovati da će biti dobro! Znate onu – kakve su ti misli, takav ti je život! Vjeruj u što god želiš, ali prvenstveno vjeruj samome sebi i da ti to možeš, nema predaje!
Samo za kraj jedna veeeeelika zahvala bolnici Dubrava (dr. Nikolić, dr. Chudy sa sestrama), Krapinskim toplicama, poliklinici Suvag u Zagrebu (profesorica Vesna, profesorica Sanja, profesorica Danijela), bolnici Merkur (dr. Kostopeč, dr. Njetočka, dr. Ostojić), bolnici Rebro (profesorica Nadira s osobljem na hematološkom odjelu), (koliko doktora u mom mladom životu),  naravno mojoj obitelji i mom momku.”

Nikolina i Mimi 2017.
izvor: osobna arhiva

I mi tebi želimo nešto reći

Draga Nikolina, samo tako nastavi, mi, a vjerujemo i svi koji čitaju, iskoristit ćemo tvoju priču za osobnu motivaciju, privatnu i poslovnu. Svaki sljedeći put kad pročitamo”Tko želi čuti više”, neće biti isto, bit će doza tebe i tvoje rehabilitacijske životne priče u tome. Hvala što si utkala svoj trud u naš. Ovo što si do sad uspjela, iskoristi kao najbolju odskočnu dasku za sve svoje snove, sebi si dokazala, možeš sve!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s