Gubitak govorno-jezičnih sposobnosti u starosti

Izvor: Freepik

Bolesti poput Alzheimerove i Parkinsonove bolesti, razne vrste demencija, primarna progresivna afazija i sve one bolesti koje na bilo koji način narušavaju kognitivne funkcije, nazivamo neurodegenerativnim bolestima jer progresivno i postepeno oštećuju moždane funkcije. Ne smijemo ih brkati s afazijama, koje nastaju uslijed traumatskog oštećenja mozga ili moždanog udara, iako se javljaju slični govorno-jezični problemi. To su bolesti suvremenog svijeta, u sve većem porastu jer su ljudi sve stariji te duže žive zbog bolje zdravstvene zaštite i zdravijeg načina života. Prema projekcijama Svjetske zdravstvene organizacije (engl. WHO) za 20 godina će se broj oboljelih od neurodegenerativnih bolesti u svijetu, sa sadašnjih 44 milijuna ljudi povećati na 135 milijuna ljudi. To su redom osobe starije životne dobi, koje se često nađu na marginama društva. Starije osobe su najčešće smještene u domove za njegu starih osoba ili žive samačkim životom.

Sasvim je jasno, logično i potrebno bavljenje djecom i mladima koji imaju govorno-jezična ili slušna oštećenja, odraslima također, no nažalost u Hrvatskoj još uvijek nema sustavne prakse bavljenja populacijom koja ima govorno-jezično-slušne poteškoće uzrokovane neurodegenerativnim bolestima, posebno osoba starije životne dobi. U medicini se svaki pomak u kvaliteti života ili produljenju životnoga vijeka smatra uspjehom, makar se radilo i o 6 mjeseci. Uzmemo li u obzir da je sposobnost komunikacije iznimno važan faktor u kvaliteti života pojedinca onda je sasvim jasna važnost omogućavanja bolje i duže komunikacijske sposobnosti osobi oboljeloj od neurodegenerativne bolesti. Ako se intervencijom govornog terapeuta, bilo fonetičara ili logopeda, osobi efektivno produži period u kojem je ona sposobna komunicirati s vlastitom obitelji i svojim liječničkim timom, to je izniman uspjeh. Tome bi se trebalo težiti sve više zbog toga što se životni vijek produljio te će u budućnosti biti sve više osoba koje će imati u poodmakloj životnoj dobi komunikacijskih poteškoća uzrokovanih neurodegeneracijom.

Najčešće govorno-jezične poteškoće u neurodegenerativnim bolestima

Cirkumlokucija (zaobilazni govor) je karakteristična figura koja se javlja u osoba oboljelih od Wernickeove, transkortikalne senzorne i anomičke afazije, ali može se javiti i u slučaju primarne progresivne afazije te u demencijama. Osoba ne može naći adekvatnu riječ za ono što želi izraziti pa je „zaobilazi“ i opisuje. Na primjer, kada se ne može sjetiti riječi čaša, bolesnik će reći „znam, to je ono za, ono iz čega pijemo vodu“ (Code, 1989).

Parafazije su tip jezičnih poremećaja kojeg vežemo najčešće uz afazije. Karakterizira ih nenamjerna produkcija glasova, slogova, riječi ili cijelih fraza tijekom govora što ga čini nerazumljivim. Parafazije su najčešće u osoba oboljelih od fluentnih tipova afazija, no pojavljuju se i u osoba oboljelih od nefluentnog tipa afazije. Parafazije mogu biti i u zdravih ispitanika, međutim prema istraživanju koje su proveli Ash, McMillan, Gunawardena i sur. (2010) četiri su puta češće u oboljelih osoba.  Najčešće govorimo o dva tipa parafazija: fonemske (trava umjesto krava) i semantičke (voziti umjesto auto) parafazije, iako postoje dodatne, šire podjele (Manasco, 2014).

Problem ekspresije i recepcije govora očituje se kroz poremećaje artikulacije. Pri susretu s osobom koja ima problem ekspresije govora, prvi je sugovornikov dojam da se bolesnik muči s artikulacijom, jer zastaje, traži pokrete. Ako prozodija i nije primarno poremećena, ona ipak strada, jer se čovjek toliko muči s glasovima i zastaje u govoru da nužno stradaju ritam, naglasci i rečenična melodija (Vuletić, 1993). Poteškoće u produkciji govora su neupitne zbog propadanja korteksa. Najčešće nastupaju u poodmaklim fazama bolesti, a rjeđe u prvoj, ranoj fazi. Artikulacija može biti narušena zbog slabije pokretljivosti i spretnosti govornih organa ili anatomske nepravilnosti zubi, nepca, podjezične vezice ili usana, oslabjelih mišića čeljusti i jezika, nedostatne dikcije koja je posljedica bolesti ili starosti i bolesti zajedno.

Agramatičnost i poteškoće u razumijevanju govora još su jedan od simptoma govora u neurodegenerativnim bolestima. Izostavljanja glavnih dijelova rečenice, prijedloga, priloga, morfema česta su pojava. Agramatičnost u produkciji i u razumijevanju govora označava da problem nije samo na motoričkoj razini produkcije niti da pacijenti izostavljaju riječi kako bi dobili na ekonomičnosti govora, već da se radi o problemu na lingvističkoj razini obrade jezika (Kempler, 2004).

 Prevalentan problem u neurodegenerativnim bolestima je anomija. To je deficit u ekspresiji govora kojeg karakterizira nemogućnost imenovanja predmeta. Neki autori anomiju opisuju kao poremećaj u kojem osoba ne može pronaći odgovarajući naziv za neki predmet, međutim taj naziv nije izbrisan iz sjećanja osobe. U tom slučaju, osobe često mogu opisati objekt koji moraju imenovati do detalja, mogu ga pokazati ako ih se upita da prstom pokažu u taj predmet te čak koriste i gestikulacije ne bi li ga pobliže opisale i pokazale njegovu uporabnu svrhu, no jednostavno ne mogu naći odgovarajuću riječ za taj objekt pa se taj deficit često nadovezuje na cirkumlokuciju (Manasco, 2014). Međutim, Kempler (2004) objašnjava da problemi u pronalasku odgovarajućeg naziva za neki premet mogu biti i posljedica oštećenja semantičkog pamćenja što je često slučaj u demencija, posebno demenciji Alzheimerovog tipa. U normalnom starenju prisutna je sporadična anomija, to je jednostavno dio starenja inače zdravih osoba. No, starije osobe će svega četiri do sedam puta mjesečno doživjeti poteškoće u pronalasku naziva riječi, dok će afazične osobe primjerice te poteškoće imati prilikom gotovo svakog govornog iskaza.

Sposobnost ponavljanja gotovo je uvijek jedna od poteškoća u osoba oboljelih od primarne progresivne afazije, afazije općenito te demencije. Posebno je narušena ako je narušen i sponani govor, odnosno ako je nefluentan spontani govor niti ponavljanje neće biti fluentno, ako je u spontanome govru puno parafazija biti će ih i u ponavljanju. Teškoće u ponavljanju povezuju se sa lezijama u perisilvijskom području mozga lijeve hemisfere (Kempler, 2004).

Perseveracija može zahvatiti neki glas, slog, riječ, pa i čitavu rečenicu. Prema Luriji (1970), perseveracija na glasovima posljedica je poremećaja artikulacijskih shema, a to je poremećaj koji ne susrećemo u senzornim tipovima afazije. Eisenson (u Travis 1971) kaže da se perseveracija može javiti i kod ponavljanja za modelom, i to čitave rečenice ili posljednje riječi. Najčešće se očituje kroz opetovano ponavljanje nekog odgovora iako se više ne traži taj odgovor. Npr. osoba pokaže na vrata kada je zamolimo da pokaže na vrata, ali opet pokaže na vrata kada je zamolimo da pokaže na tepih ili stol.

 Apraksija, poremećaj u planiranju i programiranju izgovora u kojem dolazi do vrlo nejasnog govora može biti dio afazija, ali i znak neuralne degeneracije (Josephs, 2012).

 Aleksija je nemogućnost ili oštećena sposobnost čitanja ili pak nemogućnost razumijevanja teksta uz očuvanu vještinu čitanja. U kasnijim fazama bolesti može doći do totalne agrafije i aleksije. Problemi u čitanju i pisanju obično su povezani sa govorom i razumijevanjem stoga će osoba koja ima anomiju imati iste teškoće prilikom pisanja. Naravno, postoje iznimke (Kempler, 2004).

Pamćenje je osobito narušeno u Alzheimerovoj demenciji što se u ranoj fazi bolesti manifestira kao nemogućnost prisjećanja vlastitih misli i onoga što je osoba htjela reći, a u poodmakloj fazi bolesti može izazvati dodatne teškoće u govoru, komunikaciji s obitelji i slično. Automatizirane fraze (engl. formulaic expressions) također su česte. To su fraze ili riječi koje ostaju u pamćenju osoba čak i nakon nastupanja bolesti.

Savjeti za komunikaciju sa osobama oboljelim od neurodegenerativnih bolesti

Osobi se obraćajte mirnim tonom glasa i pažljivo slušajte što vam govori. Ukoliko ima poteškoća u govoru, dozvolite joj da završi rečenicu, nemojte je prekidati. Budite strpljivi jer će takvim osobama često trebati više puta ponoviti izrečeno, što nas može činiti nervoznima ili nestrpljivima pa u žurbi možemo povisiti ton glasa i time povrijediti osobu. Ukoliko je netko od vaših ukućana obolio od Alzheimerove bolesti, primarne progresivne afazije ili bilo koje druge neurodegenerativne bolesti, posvetite im puno vremena! Nažalost, s obzirom na prirodu bolesti, govor se teško može vratiti u potpunosti jednom kada centri u mozgu propadnu, ali zato se to može barem malo odgoditi aktivnim bavljenjem s osobom. Zajedno imenujte predmete oko sebe, zapisujte riječi te ih opisujte, potaknite ju da čita što više moguće, rješavajte križaljke, naučite osobu neverbalnim znakovima koji joj mogu pomoći u komunikaciji, potražite stručnu pomoć fonetičara rehabilitatora koji može ojačati mišiće artikulatora putem vježbi te time olakšati proizvodnju govora.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s