Donosimo vam intervju s Katarinom Jurilj, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti i profesoricom hrvatskog znakovnog jezika. Katarina je dijete gluhih roditelja, njen prvi i materinji jezik je hrvatski znakovni jezik. Još jednu pozitivnu priču i Katarinino iskustvo možete pročitati u nastavku, a mi ćemo samo reći jedno veliko “Bravo”!
- Za početak, možeš li nam se kratko predstaviti? Čime se baviš, koji su tvoji hobiji, što najviše voliš raditi?
- Znamo da si nagluha osoba, kakvo je tvoje oštećenje? Urođeno ili stečeno? Koji opseg, na oba uha? Nosiš li slušno pomagalo, ako da, kakvo?
Nagluha sam osoba od rođenja, naslijeđeno od gluhih roditelja. Posjedujem oštećenje na oba uha, a to je ustanovljeno godinu-dvije nakon rođenja te sam ubrzo dobila prvo slušno pomagalo, no, tada, samo za jedno uho i započela s rehabilitacijom u SUVAG-u. U tinejdžerskim godinama dobila sam slušna pomagala za oba uha, koja i dandanas koristim.
- Znamo i da si mlada profesorica hrvatskog jezika, a od nedavno predaješ i hrvatski znakovni jezik. Iz iskustva s tečaja mogu potvrditi da ti uloga jako dobro leži, kako to da si odlučila predavati baš znakovni jezik?
Ideja da se jednom okušam u podučavanju hrvatskog znakovnog jezika nametnula se tijekom volonterskog rada s djecom oštećena sluha. U radu s njima shvatila sam da je to, prije svega, rad koji me istinski ispunjava, a zatim da je moja „uloga“ svojim životnim iskustvom pomoći onima s kojima dijelim slične životne puteve. Osim toga, neprestano se suočavam s društvom puno predrasuda o nama. U razgovoru sa svojim prijateljima spoznala sam da i oni prolaze kroz slične, ponekad iste situacije. Predrasude društva proizlaze iz neznanja, a neznanje zbog nedostatnih edukacija o nama. No, pomaci su vidljivi. Savez gluhoslijepih osoba „Dodir“ dugi niz godina provodi tečajeve hrvatskog znakovnog jezika i edukacije u zdravstvenim i obrazovnim ustanovama. Sada u Savezu istupam kao nagluha osoba i podučavam druge o svom jeziku, identitetu i kulturi.
Čak ni izbor studija nije slučajan. Oduvijek mi je bilo poznato da hrvatski govorni jezik i hrvatski znakovni jezik nisu isti jezici, pa mi nije bilo neobično pročitati poruku svojih gluhih roditelja ili prijatelja koja nije bila napisana u skladu s gramatikom govornoga jezika, nego je pratila gramatičku strukturu znakovnog jezika. Zanimala sam se za lingvistiku oba jezika, koje su toliko različite. Osim toga, u obitelji i među prijateljima nametnula mi se nova „uloga“ – pomaganje pri razumijevanju gramatičkih pravila govornoga jezika od znakovnoga. Tada se postupno rađala ljubav prema podučavanju.
- Rođena si u obitelji u kojoj je genetski gubitak sluha prirođen, kako komuniciraš sa svojim roditeljima/braćom/sestrama? Možeš li nam ispričati neku smiješnu situaciju koja je neobična osobama urednog sluha, a vama je normalna i svakodnevna? Postoje li neki trikovi u komunikaciji koji se mogu prenijeti i na govorni jezik, iz iskustva znakovnog, zaključile smo da mi koji se služimo samo govornim previše kompliciramo?
S roditeljima komuniciram na znakovnom jeziku i on je primarno sredstvo naše komunikacije. S bratom, također nagluhom osobom, koristim simultano znakovno-oralnu komunikaciju. On i ja pohađali smo rehabilitaciju slušanja i govora u SUVAG-u. Govor nam je postao gotovo prirodan, iako se primjećuju nepravilni izgovori pojedinih glasova, a posljedica toga jest što govorimo, odnosno izgovaramo glasove upravo onako kako ih čujemo. Okolina to naziva govornom manom, međutim svoj govor smatram identitetnim obilježjem svoje nagluhosti.
Imamo kućnog ljubimca, odnosno mačku koja se služi prilagođenim oblikom komunikacije s nama. Naime, svjesna da su roditelji gluhi, a brat i ja nagluhi, mojim roditeljima ne mjauče, a brata i mene doziva izrazito oštrim i glasnim mjaukanjem i tada obavezno stoji blizu nas. Naša mačka uspješno je usvojila pravila komunikacije s nagluhim i gluhim osobama.
Među neobične, pa čak smiješne situacije navela bih pitanja čujućih osoba o tomu kako se svađamo ili zabole li nas ruke od komuniciranja na znakovnom jeziku.
Čujuće osobe zamišljaju znakovni jezik kao jezik koji je poprilično lako naučiti, nesvjesni da je on jezik kao i svaki drugi. Smatram da ne postoje trikovi primjenjivih na govorni jezik jer svako prilagođavanje znakovnoga jezika govornom dovodi do gubitka njemu svojstvenih obilježja i iz toga se razvija znakovani hrvatski – oblik komunikacije u kojem leksik znakovnoga jezika prati pravila gramatike govornog jezika. Pravi znakovni jezik neovisan je o govornom i ima vlastito gramatičko ustrojstvo.
- Misliš li da bi znakovni jezik trebao biti sastavni dio osnovnog obrazovanja svih osoba? Barem neki početni stupanj? Možeš li nam reći nešto više o znakovnom jeziku? Je li to pantomima, doslovna preslika hrvatskog govornog? Kakav je to sustav i može li se u svim situacijama njime adekvatno i jednako komunicirati kao govornim jezikom?
Hrvatski znakovni jezik izvorni je jezik zajednice Gluhih i Gluhoslijepih u Hrvatskoj.
Riječ je o samosvojnom jezičnom sustavu, u potpunosti neovisnom o jeziku čujućih osoba. Znakovni jezik posjeduje složenu gramatičku strukturu kakva u pantomimi ne postoji. Znakovnim jezikom mogu se adekvatno prenijeti sve informacije, misli, osjećaji i apstrakcije. Usvajanjem Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj od 2015. godine hrvatski je znakovni jezik službeno postao ravnopravan svim drugim jezicima.
U sastavni dio osnovnog obrazovanja uvrstila bih obrasce pristupa i komunikacije s nagluhim, gluhim i gluhoslijepim osobama, kulturološka obilježja zajednice Gluhih i Gluhoslijepih, a zatim osnove znakovnoga jezika. Nekorištenje znakovnoga jezika dovodi do njegovoga zaborava, stoga smatram važnijim suzbijanje predrasuda o nama – podučavanje drugih da, iako s oštećenjima sluha, smo i dalje ljudi s vlastitim željama, strahovima i silnim mogućnostima.
- Dakle, tvoj prvi jezik bio je hrvatski znakovni? Kada si naučila hrvatski govorni jezik?
Hrvatski znakovni jezik usvajala sam od roditelja, a hrvatski jezik od bake i djeda. Kraj njih sam sjedila, slušala i upijala njihove razgovore, a oni su mi govorili na uho te me uvijek ispravljali, sve dok riječ ne bih točno izgovorila. Od djetinjstva sam puno čitala i na taj način usvajala govorni jezik. Knjige su bile sastavni dio razvoja mog govornog i pisanog izražavanja.
- Jesi li ikada išla na neku vrstu rehabilitacije? Gdje i s kim si naučila govorni jezik?
Bila sam uključena u rehabilitaciju slušanja i govora u osječkom SUVAG-u od svoje šeste godine. Bila sam poprilično nemirno i tvrdoglavo dijete, što je rezultiralo odbijanjem korištenja slušnog aparatića i slušanja logopedičinih uputa. Međutim, sada uviđam koliko su njezine metode bile od neizmjerne koristi jer, s obzirom na stupanj oštećenja sluha i neposluh, smatram da je moj govor danas odlično razvijen.
- Jesi li čula za verbotonalnu metodu? Jesi li pohađala takvu vrstu rehabilitacije?
Da, pohađala sam verbotonalnu metodu u osječkom SUVAG-u. Budući da imam dobre ostatke sluha, no nedovoljne da uz samostalno slušanje svakodnevnih razgovora razvijem govor, s logopedima sam vježbala pravilan izgovor.
- Što misliš o metodi totalne komunikacije u svijetu gluhih i nagluhih?
Totalna komunikacija pri edukaciji gluhe djece raspolaže svim poznatim oblicima komunikacije, dokle god je prijenos informacija učinkovit. Dakle, obuhvaća komunikaciju govorenim jezikom, uz očitavanje s usana i oslanjanje na ostatke sluha te manualne oblike komunikacije, no u praksi totalna komunikacija najčešće svodi se na simultanu znakovno-oralnu komunikaciji, a rjeđe na učenje izvornog znakovnog jezika. Smatram da je najpogodniji bilingvalni–bikulturalni pristup, odnosno dvojezično usvajanje znakovnoga jezika i govornoga jezika zemlje kroz redovno obrazovanje. Prema tom pristupu, središnje mjesto zauzima znakovni jezik, a jezik čujuće sredine uči se kao drugi jezik. Ovaj pristup osvješćuje da su znakovni jezik i govorni jezik dva različita jezika. Također, ne uče se samo jezici, nego i kulture tih jezika. Gluho dijete uči o povijesti, običajima i identitetu zajednice Gluhih.
- Kako izgleda život mlade nagluhe osobe u Zagrebu, a kako u tvom rodnom gradu? Misliš li da je naše društvo dovoljno senzibilizirano? Kakvo je tvoje iskustvo, jesi li zakinuta za neke stvari, je li to prepreka za tebe? Misliš li da bi nešto trebalo poboljšati ili promijeniti kako bi bilo lakše osobama s oštećenjem sluha? Jesi li imala neku situaciju u društvu koju najbolje pamtiš?
Mislim da nema drastičnih razlika za život (na)gluhe osobe u većem ili manjem gradu. Ipak, u Zagrebu je veća koncentracija gluhih, tako da se sada uživo družim sa svojim prijateljima.
Imala sam divno djetinjstvo i odrastanje, a tomu mogu najviše zahvaliti svojim roditeljima, bratu, baki i djedu. Uvijek su mi pužali svoju podršku i nisu dopuštali da me nagluhost spustava u ostvarivanju svojih želja. Prepreke na koje sam nailazila tijekom odrastanja, pa i sada jesu predrasude društva da nisam sposobna, primjerice završiti fakultet ili predavati. Te su me prepreke poticale da se trudim još više ne bih li dokazala da mogu, usprkos oštećenju sluha.
Pamtim svaku situaciju u društvu u koje sam došla zatečena predrasudama o sebi, a zatim, svojim prisustvom i razgovorima, postupno mijenjala njihove stavove.
- Misliš li da su mladi gluhi izolirani zbog oštećenja, trebamo li kao društvo napraviti nešto i po tom pitanju?
Prije bih rekla da su gluhi u težem položaju, ne nužno izolirani. Znatno više truda moramo ulagati da bismo pokazali i dokazali za što smo sposobni. Ta borba ne prestaje, iznova dokazujemo da imamo samo oštećenje sluha i da nas ono ni u čemu ne spriječava – naučiti voziti auto, završiti fakultet, raditi posao koji volimo. Jedini način kojim se to može spriječiti jest podučavati druge o nama.
- Za kraj, imaš li neku poruku za nas i naše čitatelje?
Pri upoznavanju s (na)gluhim osobama, ljudi ne znaju kako trebaju prići i komunicirati te, nerijetko, odustanu od ikakvih pokušaja. Slobodno nam priđite i upoznajte nas! Ne smatram glupim bilo kakva pitanja o mojoj nagluhosti, znakovnom jeziku i kulturi Gluhih, dapače rado ću odgovoriti na njih jer znam da na taj način spajam mostove dva svijeta – čujućeg i gluhog.
Tko želi čuti više? 