Postoje osobe koje rade svoj posao, dobre su u tome i profesionalne, a onda postoji Matea. Matea svoj posao ne radi, ona ga živi. Matei je posao strast i glavna odrednica njezina karaktera. Ona je živi primjer osobe koja shvati kako se fakultetsko znanje primjenjuje u praksi i onda to čini savršeno. Naš susret s Mateom započeo je jednog popodneva, u jednom ugodnom zagrebačkom kafiću, s par šalica kave i čaja. Razgovor je započeo i samo je tekao i tekao, bez kraja i konca. I to u najpozitivnijem smislu. Kada slušate osobe koje se s lakoćom izražavaju o svojoj struci, vrijeme vam proleti u tili čas!
Matea Hotujac Dreven je fonetičarka rehabilitatorica, Floortime praktičar i terapeut za igru te gorljivi borac za prava. Za prava struke, ali prventstveno djece s poremećajima iz spektra autizma. Ona radi na tome da se svu djecu prihvati u društvu i da društvo senzibilizira na njihove poteškoće.
”Nije problem u tome ŠTO JE NEŠTO problem, nego u tome KAKO ćeš riješiti taj problem, to je moj moto! Moj je problem kako ću ja riješiti neki problem. Ja sam tip rehabilitatora koji smatra da je moj problem ako je sat terapije bio loš jer sam ja nešto krivo napravila, a ne roditelj ili dijete. Ne možeš biti negdje drugdje i raditi ovaj posao. Ovaj posao zahtijeva maksimalnu posvećenost i preuzimanje odgovornosti za ishode rehabilitacije!”
Fonetika i igra (Floortime) uparene čine, po Matei, savršen spoj jer je osnovni princip verbotonalne rehabilitacije zapravo terapija kroz igru. S djetetom se treba u igri sastati ondje gdje dijete je, bez ikakvih očekivanja i ikakve intencije. U svojoj praksi ona zahtijeva da je roditelj u početku uvijek prisutan na terapiji jer roditelji moraju naučiti ponovno ovladati svojom ulogom roditelja. Oni su ti koji provode s djecom 24 sata dnevno, a rehabilitator samo 60 minuta i to vjerojatno ne svaki dan. Ističe kako je to od presudne važnosti jer bez roditeljske posvećenosti, rehabilitacija ne može napredovati!
”Igra je jedini moment gdje smo zapravo svi ono što jesmo, bez maski, bez opterećenja, posve slobodni. Kada si u toj interakciji onda si gol, slušaš se s djetetom na najosnovnijom frekvenciji.”
Kod djece s pervazivnim razvojnim poremećajima je sve enigma. U našem sustavu ne postoji točna dijagnoza i cijelu konstrukciju u našem zdravstvenom sustavu bi trebalo temeljito obraditi kako bi se stvari posložile jasnije i konkretnije. Neuropedijatri, psihijatri, liječnici koji se bave poremećajima iz spektra autizma trebaju se dodatno educirati, kao i svi ostali stručnjaci. Kada roditelji dobiju tu enigmatsku dijagnozu, što onda? Što onda radi na primjer fonetičar rehabilitator?
”Ja sam u biti na prvu loptu znala što moram s njima raditi. Ne mogu vam to opisati, to jednostavno znaš ili ne. Meni to nije bila komplicirana priča. Teška i dugotrajna da, ali ja sam vidjela što ta djeca mogu. Razumjela sam da moram popraviti slušanje, govor, propriocepciju, spaciocepciju, a igra mi je bila alat.”
Kada smo Mateu pitale o njezinoj borbi za prava djece koja su na spektru, spremno nam odgovara da je sve stvar strpljenja. Što je najtužnije, kaže, naš vlastiti sustav za njih nije spreman. Za svako dijete s kojim je radila je odlučila osobno, zajedno s roditeljima ići u borbu za prava gdje su te borbe bile potrebne, vrtić, pa škole pa dalje… Četiri godine joj je bilo potrebno da uvjeri svoju okolinu u školi koliko je važno biti strpljiv i temeljit te dati osobama u spektru priliku.
”Kod takvih osoba specifičan je stepenasti napredak. To znači da će jedno vrijeme izgledati kao da sav razvoj stagnira i da dijete ne napreduje, ali se onda događa veliki skok, pa opet faza mirovanja u kojoj je važno ne dopustiti regresiju-povlačenje. Iznimno je važno da okolina u kojoj je dijete ne uzrokuju dodatan stres, rehabilitator mora znati situaciju u obitelji, vrtiću, školi, ali opet, treba paziti na profesionalna ograničenja.”
Ističe koliko su njezini učenici ustvari društveni i topli, iako možda na prvu loptu tako ne djeluju. Naše društvo nije ih spremno slušati ili gledati jer to zahtijeva ogromnu količinu strpljenja i pažnje. Dok našoj zemlji, smatra, nedostaje funkcionalni nacionalni kurikulum i strategija inkluzije. Jer je jedno trenutno slovo na papiru, a drugo je stvarnost i ono s čime se roditelji suočavaju.
”Ja želim da ljudi uče o tome. Želim da se promijeni društvena slika o autizmu. Želim da moji učenici budu glasnogovornici. Želim da se i naš obrazovni sustav napokon promijeni. Senzibilizirati odgajatelje u vrtiću, da oni nauče djecu učiti i gledati svijet drugačije, onda se to jednostavno pretače u školstvo, osnovne i srednje škole i potom na fakultete. To je sustav spojenih posuda i ako dobro funkcionira, nema brige, ali naš nažalost ne funkcionira. ”
Dječak kojemu je Matea trenutno terapeut je dječak s kojim ona radi 10 godina s prekidima u međuvremenu, ali uvijek su gravitirali jedno drugom. O njemu govori s osmijehom i ponosom. Ne ponosom na svoje postignuće, nego na njegov uspjeh i uspjeh njegovih roditelja. Iako je njega naučila životu, razumijevanju sebe i svojeg stanja, uspostavljanju kvalitetnog odnosa s roditeljima, kaže da je i on nju naučio važnosti razumijevanja sebe i rada na sebi. Važno je očuvati samoga sebe jer je i osobna stabilnost ključna u pružanju pomoći drugima. Ukoliko se iscrpimo do krajnjih granica, nećemo biti funkcionalni terapeuti.
”Dječak kojeg poznajem od njegove 4 godine i radim s njim do dan danas me je zaista obilježio. Imala sam tu sreću da imam 10 godina kontinuiteta. Nije bilo lako, to nisam ni očekivala, ali sam znala u kojem smjeru on mora ići. Ima dana kada je teško, ali onda dođu oni dani zbog kojih ti je sve vrijedilo. Dobar terapeut mora znati kamo ide, poput kormilara na brodu koji zna postaviti kurs. I njegovi roditelji su izuzetno suradljivi i nisu odustajali. Trebalo ih je ohrabrivati, ali to je isto normalna pojava. Kormilariš zajedno s roditeljima! Nisam ja čarobnjak da imam čarobni štapić, pa ako se dogodi da ne znam kuda idemo, postoje kolege s kojima se posavjetujem, izvori iz kojih učim.”
Osim što Matea ima svoje učenike, ona radi i na projektu integracije migranata iz Sirije u hrvatske škole te ih podučava hrvatskom jeziku. Fonetičar zna sustav očekivanih grešaka, zna fonetsku transkripciju, poznaje verbotonalnu metodu po kojoj može korigirati izgovor ili govorne poteškoće i poznaje AVGS metodu podučavanja stranog jezika Petra Guberine. Za sada, kaže, djeca imaju odlične rezultate i smatra da je taj projekt nužan i iznimno važan zbog budućnosti u kojoj će migranata biti sve više.
”To je bio pravi izazov! Ja sam, osim što sam fonetičar rehabilitator, još i profesorica slovenskog jezika. Predavala sam manjinama i znam kako funkcionira inkluzija. Znala sam da će toj djeci biti problem jezik u školi. Obzirom da kao fonetičari poznajemo AVGS metodu podučavanja stranih jezika, ovaj projekt mi se činio logičan nastavak mog rada u podučavanju jezika. Dječaka s kojim već toliko dugo radim sam putem te metode podučila hrvatskome jeziku i on je počeo čitati i pisati, dakle mora funkcionirati. Stvari treba malo kalibrirati i na konju si.”
Za kraj, Mateu smo pitale o njezinom angažmanu po pitanju promicanja struke. Ona je tajnica Hrvatske strukovne udruge fonetičara koju je osnovala s kolegicom fonetičarkom Vesnom Kirinić Papeš koja je cijeli svoj radni vijek provela na Klinici za fonijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb (poznatije kao Rebro). Osnovale su je iz ljubavi prema struci i poslu kojeg smatraju sastavnim dijelom sebe, a cilj im je promicati fonetiku i osvijestiti društvo o važnosti fonetičara kao rehabilitatora slušanja i govora, retoričara i znanstvenika. Matea je sudjelovala u TV emisijama o fonetici te s udrugom ulaže veliki trud u promicanje struke.
Izvor: HRT – Emisija studio 4, 27.12.2018.
”Udruga je tu jer smo željele promicati fonetsku struku i verbotonalnu metodu. Htjele smo da nas naše zakonodavstvo prepozna. Vani postoje stotine metoda koje dolaze i do Hrvatske, a mi svoje vlastito zaboravljamo. Verbotonalna metoda ima jednu esencijalnu težinu i važnost koju moramo rehabilitirati i prilagoditi 21. stoljeću. Postoje brojni alati kojima se to postiže. Fonetičari kao da se nečega boje, a nemaju se razloga bojati jer su jedinstveni po svojim znanjima. Velika je perspektiva, samo treba pošteno raditi. ”
Matei želimo puno uspjeha u poslu i zahvaljujemo joj na trudu i radu kojeg ulaže u djecu s kojom radi. Takvi kolege nas inspiriraju da nastavimo u smjeru u kojem idemo! I za kraj, jedna prekrasna Mateina misao koja potiče na razmišljanje.
”Ja nemam doktorat, niti znanstveni magisterij, ja nisam dr.sc, mr.sc, ali ja to nikad nisam niti htjela biti. Meni su moji učenici moj doktorat!”
Tko želi čuti više? 