Jesmo li u životu na pravome putu? Je li ono čime se bavimo zaista nešto vrijedno truda? Tako smo se i mi dugo vremena preispitivale je li ovaj blog dobra ideja i hoće li nas itko čitati? Međutim, u tim trenucima sumnje, kao svjetlo na kraju tunela, baš u pravi čas dođu osobe koje nam posluže kao životna inspiracija. Prošli tjedan to je bila Nikolina Vlahutin, a ovaj tjedan donosimo vam nevjerojatnu životnu priču koju nam je ispričao Stjepan Dubac. Vječito nasmijanog i dobro raspoloženog Stjepana poznajemo s praktične nastave na fakultetu kada nam je držao vježbe iz rehabilitacije slušanja. Zašto vas želimo upoznati baš sa Stjepanom? Zašto što je po mnogočemu njegova priča jedinstvena.
˝Imam 46 godina, zaposlen sam kao audiorehabilitator u Poliklinici SUVAG u Zagrebu što znači da radim s osobama oštećena sluha i pretežito s odraslim osobama. Od rođenja imam obostrani gubitak sluha, riječ je o nagluhosti. Rođen sam u obitelji u kojoj oba roditelja imaju oštećenje sluha, moja sestra i njezino troje djece također, tako da je oštećenje sluha genetski prisutno u mojoj obitelji.˝
Govori nam, opušteno i vedro. Zeza nas kako je danas očito dan intervjua jer nakon nas dolazi ekipa s Radio Samobora. Na prvu, djeluje kao prosječan, vrlo simpatičan audiorehabilitator, međutim, Stjepan je jedinstven u ovom dijelu Europe, a vjerojatno i šire, po tome što je prošao dugotrajnu terapiju u Poliklinici SUVAG, još od malih nogu, a onda je i sam postao rehabilitator slušanja i govora. Iznimno rijedak primjer dvostruke inkluzije. Osoba koja ima određenu vrstu invaliditeta mijenja poziciju dugogodišnjeg pacijenta ustanove za poziciju terapeuta u toj istoj ustanovi te sada vodi i pomaže drugim osobama s invaliditetom. Pitamo ga kako ga je oblikovalo njegovo oštećenje sluha od rođenja i kako se nosio sa svim izazovima koje takvo oštećenje sa sobom donosi?
˝U osnovnoj školi sam se družio s čujućim vršnjacima, pohađao sam redovnu školu i silom prilika bi sam primoran komunicirati s njima. Ta moja komunikacija nije bila idealna niti savršena, imao sam velikih teškoća u razumijevanju govora i uvijek sam sjedio u prvoj klupi. S obzirom na taj moj problem, često sam bio predmet ruganja, ismijavanja, ponižavanja, čak su me i fizički znali napadati jer bi neki stariji učenici mislili da ih namjerno ignoriram, a ja zaista ne bih čuo kada bi me zazvali. Tako da u osnovnoj školi nisam baš iskusio neke pozitivne učinke rehabilitacije jer niti sam ja bio revan u pohađanju vježbi niti sam koristio slušno pomagalo koliko sam trebao. Međutim kada sam došao u srednju školu, javio mi se problem reverberacije (jeka zatvorenog prostora) u razredu, nisam više mogao pratiti nastavu i pojavila se mogućnost gubitka školske godine. Tada mi je sve kliknulo u glavi i ja sam jednostavno došao u SUVAG i zahtijevao rehabilitaciju. Tada je za mene krenula moja renesansa! Terapija je bila intenzivna, ali sam ja bio uporan i uspješan!˝
Izvor: osobna arhiva
Nakon svih poteškoća, desetljeća rehabilitacije, danas govori bez ikakvih većih poteškoća. Telefonski razgovori i razgovori preko mobitela mu ne predstavljaju problem. Međutim, najveći mu je problem kakofonija, odnosno miješanje zvukova u velikim prostorima, poput jama, špilja, koncertnih dvorana i slično te vjetar na planini.
˝Kada se spuštaš u špilju koja kao speleološki objekt ima vrlo visok stupanj jeke i reverberacije, pa još visiš na užetu u ogromnom zatvorenom prostoru pod zemljom onda je dosta teško razumjeti što ti kolega govori. Mislim teško je razumjeti govor u takvim situacijama i zdravočujućim osobama jer s jedne strane kapa voda, velika je jeka, nepoznati prostor, mrak, kolega je iznad tebe 20 metara… Kada smo blizu nije problem, ali čim dođe do jednog velikog odmaka nastaje problem. Srećom, postoje pravilnici kako se vrlo jasno i direktno komunicira u takvim objektima.˝
Stjepan je, poslije svega, imao prirodnu potrebu pomoći i drugima koji imaju sličan problem. Završivši studij pedagogije i sociologije te verbotonalnu edukaciju postao je audiorehabilitator u Poliklinici SUVAG, a njegovo iskustvo života s oštećenjem sluha i slušanja daje mu jedinstvenu prednost u rad s pacijentima. Tvrdi da baš zato što koristi slušno pomagalo toliko dugo mu pacijenti vjeruju jer im je on živi primjer uspješne rehabilitacije. Daje im i praktične savjete vezane za održavanje slušnih aparata poput mjesta gdje se mogu kupiti jefitnije baterije i slično što je, šali se, informacija ispod pulta.
Slušno pomagalo koristi već 40 godina svakodnevno i bez njega ne bi mogao razumijeti govor. Napominje da nije isto izgubiti sluh sa 60 godina ili prilikom rođenja, odnosno postlingvalno i prelingvalno. Smatra da čovjek treba iskoristiti sve ono čime raspolaže prilikom rehabilitacije i da ogromnu ulogu igraju upornost i volja koju osoba posjeduje. Oralna komunikacija je, za njega, ključna za dobivanje boljeg obrazovanja i posla. Ističe da su na tom putu rehabilitacija i korištenje slušnog pomagala ključni, kao dvije gojzerice potrebne za preći put za osvajanje vrha, ali isto tako poručuje da ni aparat ni rehabilitacija ne mogu napraviti čudo.
˝Slušni aparat nije čudo. Ima ljudi koji jednostavno ne mogu razumjeti govor niti uz najskuplje aparate. Važno je vježbati svaki dan i proći rehabilitaciju! Proces prilagodbe na slušanje preko aparata je dugotrajan i zahtjeva puno truda i volje. Po meni je renesansno ako mi pacijenti dolaze dugo vremena, kontinuirano i ako mi vjeruju koliko ja vjerujem njima.˝
Izvor: osobna arhiva
Bilo je zanimljivo čuti s koliko je žara Stjepan govorio o čitanju i knjigama. Već smo se dotakle važnosti čitanja na blogu, ali sada to i službeno možemo potvrditi kroz Stjepanovo iskustvo. Čitanje razvija govorno-jezične vještine! Naime, Stjepan nam je ispričao da se njegov život preokrenuo u trenutku kada je otkrio knjige i počeo čitati, negdje u petom razredu. Poslije čitanja, zadao si je zadatak da samome sebi ili nekome mora prepričati pročitanu knjigu. I tako je počelo, kroz čitanje je zapravo radio neku vrstu autorehabilitacije, pomaganja samome sebi. Otključao je rješenja iz pitanja gramatike, usvajao je nove riječi i kompleksnije izraze, razvijao je svoje apstraktno mišljenje. Dan danas, kaže, uhvati sebe da nakon pročitane knjige, recimo na putu od stana do posla, razmišlja kako bi pročitano nekome prepričao. Izvrsna vježba za mozak, a ujedno opuštajuća aktivnost u svom svijetu mašte. Dotakli smo se i problema zdravstvene zaštite osoba s oštećenjem slušanja i centralizacije usluga u Zagrebu pa nam tako kaže da nije zadovoljan.
˝…trebamo omogućiti svima u ovoj zemlji da dođu do terapije. Mi smo na kraju krajeva potpisali i konvenciju o pravima osoba s invaliditetom čime se Hrvatska i obvezala na takvo što. Nije niti zdravo da cijela rehabilitacija bude koncentrirana samo na jednom mjestu u samo jednom gradu. Po meni bi najnormalnija stvar trebala biti da ti možeš u Puli, Osijeku, Dubrovniku ili na otocima dobiti jednako kvalitetnu rehabilitaciju kao u Zagrebu.˝
Problem je i vrijeme koje je potrebno da pacijenti posjete rehabilitatora od postavljene dijagnoze. Prije su pacijenti odmah bili upućivani na rehabilitaciju poslije pregleda kod liječnika te su onda dobivali slušno pomagalo, a sada put od bolnice do terapeuta može trajati nekoliko mjeseci ili godina, jer se prvo dodijeli slušno pomagalo umjesto rehabilitatora. Pacijenti onda ne znaju kako se ono koristi i drže ga u ladici jer im je proces prilagodbe težak te godinama kasnije pod pritiskom obitelji odlaze na rehabilitaciju.
˝Kroz interakciju s prirodom koja je nekako najkvalitetnija imamo priliku upoznati osobe s i bez invaliditeta te srušiti neke predrasude koje možda imamo upravo zbog zahtjevnosti zadataka koje planinarenje nameće.˝
Izvor: osobna arhiva
Stjepan nije samo audiorehabilitator, on je bio i dobrovoljni vatrogasac, speleolog, visokogorski planinar, a baš kada smo se pitale ima li kraja energiji i entuzijazmu, kaže nam da je sada organizator planinarskih i penjačkih izleta za osobe s invaliditetom. Prekrasno! Ističe, kako s ljudima s invaliditetom koje vodi u planine dogovara posebne znakove kojima komuniciraju na planini zbog sigurnosnih razloga. Bilo bi zanimljivo pohađati njegov tečaj neverbalne komunikacije u smjeru ili na planini.
˝U Savezu gluhih i nagluhih dugo vremena bila je aktualna sekcija Zdravi stilovi života koja je u međuvremenu utihnula, ali su onda neki drugi preuzeli i sada imamo jednu skupinu od desetak gluhih i nagluhih osoba koje su članovi Saveza i međusobno se dogovaraju za razne planinarske aktivnosti. Neki od njih su sada učlanjeni u moje planinarsko društvo Velebit jer je PD Velebit svim osobama s invaliditetom osigurao besplatnu članarinu. Inicijativa koju sam pokrenuo i koju vodim ne bavi se samo osobama oštećena sluha već pratimo i slijepe i slabovidne osobe te nastojimo proširiti dijapazon djelovanja što više možemo. Povezani smo i sa slovenskom radnom skupinom za osobe s invaliditetom te s njima planiramo surađivati, a s vremenom bismo se voljeli i aplicirati za Europske projekte. Europski projekti su inače sada nešto na što bi puno više ljudi trebalo baciti oko i potruditi se iskoristiti sredstva koja nam se nude. Svi mi koji imamo neki oblik invaliditeta ne poznajemo druge oblike invaliditeta. Prema drugim i vlastitim oblicima invaliditeta često imamo pogrešna mišljenja koja možemo razbiti zajedničkim druženjem.˝
Izvor: osobna arhiva
Stjepan je Sloveniju prošao i kao planinar i kao alpinist, penjao je ferate, pet puta je osvajao Triglav, što sada već u šali kaže da mu je postala godišnja tradicija. Švicarska, Austrija.. Ispenjao je i Mont Blanc! Jedna od najdražih ekspedicija svakako je bila ona u Iran prošle godine s dva prijatelja, Vladom Bukvićem i Pericom Zrnićem kada su prošli zemlju uzduž i poprijeko s ruksacima od 26 do 30 kilograma na leđima. Zajedno su osvojili četiri vrha, od čega i najviši vrh Irana – Damavand visok 5 671m i odradili trekinge što prepričava kao najnormalniju stvar, a mi se pitamo kada smo zadnji put bile na Sljemenu?
Za kraj, Stjepana smo pitale što smatra svojim najvećim životnim uspjehom na što nam bez oklijevanja odgovara da je njegova malena kćerkica Vita definitivno njegov najveći ponos. S osmjehom na licu dodaje da svako jutro razmišlja treba li ostati doma s bebom ili otići na posao.
A što poručuje našim čitateljima, onima s i onima bez oštećenja slušanja i/ili govora?
˝Budite uporni i budite tvrdoglavi jer vam se nikad u životu ništa neće otvoriti samo od sebe!˝
˝Život je sam po sebi prekrasan i nemojte se nikada predati! Život je takav da imamo i lijepe i manje lijepe dane, a ja sam inače uvijek bio poznat, barem u mojim planinarskim krugovima, kao čovjek koji ne voli da mu bude lako.˝ 🙂
S vremena na vrijeme, imamo tu čast upoznati obične ljude koji pomiču granice. S vremena na vrijeme, imamo tu sreću podsjetiti se koliko je lijepo biti u društvu ljudi kojima su zidovi tu samo kako bi ih mogli preskočiti. Stjepan je definitivno jedan od takvih ljudi. Želimo mu svako dobro u poslovnom i privatnom životu, a posebno puno zdravlja njegovoj malenoj pridošlici Viti! Upornost i jednostavnost koju isijava je zarazna! Nadamo se da će svojim hrabrim planinarskim ekspedicijama pružiti nezaboravne vizure ove naše kugle zemaljske nekim novim ljudima koji će u planinama pronaći neki novi mir. Njegovo bavljenje speleologijom, a potom planinarenjem i alpinizmom savršeno slikovito prikazuje i njegov uspon prema čovjeku, ali i audiorehabilitatoru koji je danas. Njegov put ga vodi iz dubokih ponora Zemlje, do krovova svijeta. Bilo je tu mnogo uspona i padova, bilo je potrebno osvojiti mnogo vrhunaca, što pravih, što metaforičkih, ali jedno je sigurno – vrijedilo je!
Tko želi čuti više? 