Jedan, dva, tri – ispadaš iz igre ti!

“Sve kroz igru!” popularna rečenica koju danas često možemo čuti, ali što to zapravo znači? Naravno da se djeca igraju i da se s njima radi kroz igru, ali na što se točno misli? Misli se na vraćanje na tvorničke postavke. Ovaj svijet nas odraslih koji samo žurimo je otišao predaleko i nemamo ni volje ni vremena igrati se s djecom kako su to nekad radili naši roditelji, bake i djedovi. Na mini-anketi na koju ste imali prilike odgovoriti, čak 81% vas istaknulo je da su se odrasli igrali s vama. Na prvu, malo začuđujući podatak, s obzirom da se odgoj kakav se provodio u to vrijeme smatra prestrogim i hladnim. Svako vrijeme, naravno, donosi svoje. Tako danas imamo, mogli bismo reći, toplo roditeljstvo s nedostatkom vremena. Izbacili smo fizičko kažnjavanje djece, što je veliki pomak od vremena kad je papuča u ruci bila dio stalne opreme, ali izbacili smo i polu-strukturirane zajedničke aktivnosti. Što smo dobili? Dobili smo “razmaženu” djecu koja preuzimaju ulogu odraslih pa stalno ispituju granice i traže pažnju. Možda je pružanje više pažnje na pravi način dobitno rješenje?

Što je igra?

Igra je za djecu prirodno stanje učenja. Zvuči jednostavno, ali mi odrasli često to zaboravljamo. Nama je riječ učenje često povezana sa sjedenjem, za stolom, s olovkom u ruci, bilježnicom bez ušiju i uredno potpeljenom knjigom. Za dijete, dok god ono to jest i dok god ono to želi, najbolje se igrati.
Prema Piaget-u dječja igra dijeli se u četiri razvojne faze: senzomotoričku, predoperacijsku, fazu konkretnih operacija i fazu formalnih operacija. U senzomotoričkoj fazi (0-2) djeca istražuju svijet oko sebe. Diraju, bacaju, stavljaju u usta, istražuju visinu, oblik, zvuk predmeta kojeg drže (najčešće ne igračke). U drugoj fazi (2-5)dijete imitira model, igra se simboličkih igara, mašta. U toj fazi dijete je egocentrično i svijet mu se vrti samo oko njega samog, tek pred kraj ove faze dijete se polako otvara i počinje sudjelovati u igri s drugom djecom. U fazi konkretnih operacija (6-10) dijete se socijalizira, uključuje druge, počinje pokazivati interes za jezikom, pisanjem i računanjem, a u posljednjoj fazi (11-15) dijete razvija svoje apstraktno mišljenje.

Zašto se igrati?

Postoji više razloga, tj. dimenzija igre. Možemo ih podijeliti u tri glavne skupine, zabavljačka, lingvističko-kognitivna i socijalizacijska. Kada se igrate s djetetom, važno je razvijati sve dimenzije, a to se događa, vjerovali ili ne, potpuno spontano.
Pokazat ćemo na primjeru, brojalica koju svi znamo: Eci peci pec. Ova igra u svom početku može biti zanimljiva i jedan na jedan, a kasnije svakako dobiva ulogu samo razbrajanja, biranja ili odlučivanja. Dakle, zabavljačka dimenzija ove brojalice je svakako iščekivanje na koga će stati prst. Za one koji možda nisu upoznati: “Eci peci pec, ti si mali zec, a ja mala vjeverica, eci peci pec.” brojalica je koja u krug prstom pokazuje na osobe koje sudjeluju, kada prst stane na nekog (završi brojanje), taj ispada. Pobjeđuje onaj koji zadnji ostane, ili onaj na kojem prvo prst stane, pravila se mijenjanju po potrebi. Osim iščekivanja, vrlo je zabavno slušati ritam, melodiju i rimu ove brojalice.
Lingvističko-kognitivna dimnezija ove igre je brojanje, odnosno izgovaranje brojalice s rastavljenim slogovima. U tome nam puno pomaže ritam, čiji razvoj također potičemo ovom brojalicom. Dakle, izgovaramo ovako: E-ci pe-ci pe-ec. Pec i zec su riječi koje imaju dugi naglasak. Dijete uči ove stihove, pokušava izgovarati slogove, uči ritam, radi distinkciju između dugih i kratkih slogova. Sve to praćeno je gestom, koordinira oko, ruku i artikulaciju istovremeno. Za malo dijete, vrlo složen zadatak.
Tom koordinacijom vođenih pokreta, dolazimo do treće dimenzije, dijete shvaća socijalizacijski dio ove igre, tj. pravila. Uči igrati i živjeti s drugim osobama. Uči što znači zaustavljanje prsta, tj. poraz u igri. Uči dobiti novu priliku, pozvati još jednom svih u igru. Uči i što znači pobijediti, uči kad je početak, a kad je kraj igre. Sve ove vještine dijete treba u kasnijem razvoju, tijekom čitavog života.

Čime se igrati?

Odgovor na ovo pitanje je lagan, onime što imate. Naravno, odmah se u glavi stvore slike silnih igračaka koje danas gotovo svako dijete ima i koje su dostupne puno više nego prije. Sve te igračke zanimljive su neko vrijeme, a onda se pospreme u neki kut, dosade, slome se, bace i zaborave. Djetetu je uvijek zanimljivije ono što vi imate, čime se vi igrate. Daljinski, mobitel, važni papiri, lonci, kuhače, štipaljke za robu, bilo što. Iskoristite neke od tih rekvizita ili samo upotrijebite svoje tijelo, pokret i maštu.

A sad vi!

Podsjetite se kako se igra Gumi-gumi, Bode bode jež, Ide maca oko tebe, Care precare, Crna kraljica,Ringe raja…… Za domaću zadaću razmislite o razvojnim dimenzijama tih igara i njihovoj primjeni u rastu i razvoju vašeg djeteta. Ne morate biti roditelj, možete se igrati i u ulozi tete, strica, susjeda, kuma, rođaka, učitelja, odgajatelja, rehabilitatora, svakako prijatelja. Poigrajte se s djetetom u vašoj okolini, pokušajte to napraviti sa sviješću o razvoju nekih kompetencija koje smo spomenule. Javite rezultate! Možete poslati sliku uz opis vaše aktivnosti. A do tada, mi se idemo igrati! 3, 4, sad……‘ko zadnji, magarac!!!!!!