Slušanje je ključ uspjeha dvojezične djece

Prošli put sam vam pisala o znanstvenim studijama prema kojima djeca prepoznaju ritmove različitih jezika čim se rode ili čak i ranije. Naravno, sad nas zanima što se događa kasnije i jesu li dvojezična djeca zbunjena ili su stvarno napredna?

Izvor: osobna arhiva

Sigurno neki od vas već poznaju Chomskyjevu teoriju univerzalne gramatike. Za one koji se s njom nisu susreli, pokušat ću je objasniti na vrlo pojednostavljen način. Chomsky je jedan od najvažnijih suvremenih lingvista i filozofa. On smatra da sva ljudska bića nisu rođena samo kao tabula rasa, već s univerzalnom mrežom u glavi koja može biti ispunjena bilo kojim jezikom kojem su izloženi. Ovu zamišljenu mrežu nazvao je univerzalnom gramatikom. Prema Chomskome svi jezici imaju neke zajedničke karakteristike, kao i specifična svojstva po kojima se razlikuju.  Ovdje se ne misli samo na leksik (vokabular), već i na specifičan  način na koji svaki jezik kombinira riječi i završetke riječi. Ono što je zajedničko i postoji u svim ljudskim jezicima, zovu se jezične univerzalije. Na primjer, svi koristimo subjekt, predikat i objekt da bismo formirali jednu jednostavnu rečenicu. Ovisno o jeziku, mijenja se samo redoslijed ovih elemenata u formiranju rečenice. Naravno, svako ljudsko biće prirodno uči onaj jezik i onaj redoslijed kojemu je najviše izložen.

Izvor: Unsplash

Jedna od kritičnih točaka Chomskijeve teorije bilo je i utvrđivanje životne dobi, tj. trenutka u kojem se naša univerzalna gramatika s kojom smo rođeni, spontano zatvara i nakon kojega više ne možemo prirodno naučiti nijedan jezik. Danas postoji približan dogovor lingvista prema kojem se ovaj korak događa između pete i šeste godine života. Prije toga, dijete uči jezike zakonom statistike. 

Naime, naš mozak registrira kao ispravne, riječi i jezične konstrukcije koje često čujemo, eliminirajući one koje ne čujemo često. Djeca prvo nauče pravila, a zatim ih primjenjuju u svim slučajevima generalizacijom. To objašnjava zašto često čujemo dvogodišnjake koji glagol moći u prezentu konjugiraju kao: ja možem, ti možeš ili glagol htjeti kao ja hoćem, ti hoćeš. Djeca koja su izvorni govornici engleskog jezika, reći će na početku učenja svog jezika: I go, ali Yesterday I goed, umjesto I went. Za one koji znaju talijanski, za dvogodišnjake u Italiji tipična je konjugacija: io vieno, tu vieni…, umjesto io vengo, tu vieni… Kasnije ovi oblici sami nestaju. Ako ih nikada ne čuju, djeca ih više nikada neće upotrijebiti. Dječji mozak to radi automatski prateći statistiku.

Chomsky se uvijek bavio samo proučavanjem načina na koji učimo svoj prvi jezik. Negova teorija o univerzalnoj gramatici uzeta je kao polazišna točka na kojoj su se razvile i teorije koje objašnjavaju učenje dvaju ili više jezika. Dok jednojezično dijete obrađuje statistiku jednog jezika, dvojezično dijete radi dvostruki posao. Ne samo da mora uzimati u obzir statistiku upotrebe riječi na dva različita jezika, već ih mora i dobro odvajati u svojoj glavi, uvijek sustavno, slijedeći zakon statistike. Sada je već jasnije zašto dvojezična djeca ponekad upotrijebe vokabular iz jednog jezika s gramatikom iz drugog ili subjektom rečenice na jednom jeziku, a predikatom na drugom. Jednostavno rečeno, na početku, prije konačne statističke obrade, oni jezike miješaju. Osim toga, često počnu govoriti kasnije u odnosu na drugu djecu ili  imaju ograničeniji vokabular na svom prvom jeziku u odnosu na njihove jednojezične vršnjake, što je logično jer njihov mozak mora odraditi dvostruki posao i sve dobro organizirati u svojoj univerzalnoj gramatici. Štoviše, radi na stvaranju dvaju univerzalnih gramatika. 

 Teoretski, prema lingvistima koji su dalje razvijali Chomskyjevu teoriju, dijete bi moglo naučiti ne samo dva, nego tri, četiri ili pet jezika paralelno. Jedini uvjet koji bi morao biti zadovoljen je taj da bi takvo dijete trebalo biti izloženo svim tim jezicima u jednakoj mjeri, a to je ono što u stvarnom životu obično nije moguće. Sve dok se radi o novorođenčadi ili sasvim maloj djeci koja ostaju u okviru obitelji, moguće je biti izložen dvama ili više jezika podjednako, ali čim počnu odlaziti u vrtić ili školu, uvjeti se mijenjaju.

Martina, 2014.
Izvor: osobna arhiva

Moja prva kćer Martina, ona koja je izgleda još dok je bila u mom trbuhu, uspjela primijetiti promjenu jezika na kojem smo joj se obraćali, prve dvije godine svog života bila je gotovo uvijek sa mnom i sve što je govorila, bilo je uglavnom na hrvatskom. Kad bih je ostavila s nekim drugim, naravno, nisam bila prisutna i nikako nisam mogla znati koliko zapravo zna talijanski. Sjećam se njezinog prvog dana u vrtiću. Imala je tek dvije godine. Bilo je to vrijeme odvikavanja od pelene i brinula sam hoće li je tete razumjeti kad im na hrvatskom kaže da mora na wc. Sva zabrinuta, počela sam objašnjavati tetama sve slatke male riječi koje možete zamisliti, ali kad sam došla po nju, rekle su mi: “Gospođo, ne znamo zašto ste se brinuli, djevojčica savršeno govori talijanski za svoje godine!” A ja u nevjerici: “Ali i piškiti, je li vam na talijanskom rekla da mora piškiti?”  “Da, naravno.” 

“Ali ako je dosad samo sa mnom išla na wc, a ja sam joj se obraćala samo na hrvatskom, kako je znala reći to na talijanskom?”

A onda sam razmislila: iako sam je na wc vodila samo ja, čula me je sigurno kako razgovaram s drugim majkama i tetama o odvikavanju od pelena. Čula je mnoge druge ljude koji govore talijanski, iako se možda nisu obraćali direktno njoj i njezin mali mozak je sve podatke obradio. Shvatila je prijevod pojedine riječi, jer ju je povezala s istim kontekstom. Ubrzo je razvila i  taktiku kad bi tražila nešto na jednom jeziku, a ne bi to odmah dobila, pokušala bi na drugom. 

Sjećam se jako dobro da nikako nije htjela ostati sjediti u hranilici, čak je i za ljuljačku protestirala: 

“Tina oće ninut, Tina oće ninut, Tina oće ninut, Tina oće ninut!” (Martina se želi skinuti s hranilice), bio je njezin omiljeni refren.  Ako ja ne bih odgovorila, ona bi naravno pokušala na talijanskom: “Tina vole dendele, Tina vole dendele, Tina vole dendele…” (Martina vuole scendere). Reagirala sam iznenađeno i oduševljeno i naravno, pukla u smijeh, a ona je shvatila da sam oduševljena njenom dvojezičnošću i tako je pronašla način da dobije ono što želi.

Martina, 2014.
Izvor: osobna arhiva

Sljedeći korak je bio razlučiti i razgraničiti dva jezika. Otprilike u dobi od tri godine točno je znala s kime može govoriti na talijanskom, a s kime na hrvatskom. Jednog dana dok sam je vodila u vrtić pitala me: “Dobro, mama, ovo je moj talijanski vrtić. A gdje je moj hrvatski vrtić? “. Ostala sam bez teksta. Što da čovjek odgovori u tom trenutku? Pokušala sam joj objasniti da u Hrvatskoj, kod bake i djeda, postoje vrtići na hrvatskom, a u Italiji ne, ali da i dalje ona ima sreće, jer može razumjeti sve što ljudi govore, kako u Italiji, tako i u Hrvatskoj.

Manuela i Martina, 2018.
Izvor: osobna arhiva

Godinu dana kasnije, kad je čak i mala sestra bila dovoljno stara za igranje, u Hrvatskoj smo bili svjedoci jedne predivne lingvističke scene. Iz Italije smo donijeli nekoliko barbika, a u Hrvatskoj ih je dočekalo dvadesetak barbika, koje je moja sestra velikodušno predala nećakinjama u nasljedstvo, iako vjerujem teška srca. Manuela je imala oko dvije godine i još uvijek je malo govorila, ali u jednom trenutku, obratila se barbikama iz Hrvatske na talijanskom, a četverogodišnja Martina je odmah prekorila: “Manuuuuuu, neeeeee, moraš prevesti, one ne razumiju talijanskiiiiiii!” A ja, smijući se kriomice, pustila sam ih da prevode …

Međutim, iskustvo s Manuelom bilo je potpuno drugačije i o tome ću vam pisati sljedeći put.

Autor: Marija Strujić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s