Drugo dijete i drugi jezik – opet ništa bez slušanja

Drugo dijete. Drugi put sve iznova, ali malo drugačije… 

Ako ste s prvim djetetom postavili sebi zamišljena pravila tipa: Nikad ga neću naviknuti na nošenje! Nikad neće spavati sa mnom u krevetu! Moje dijete nikad neće napraviti scenu u trgovini! ili, u mom konkretnom slučaju: Govorit ću mu/joj samo na svom jeziku i tako će apsolutno tečno naučiti oba jezika, s drugim djetetom već znate da nemate nikakve šanse.

Ne znam ni zašto uopće kruže glasine (po mom mišljenju potpuno nerealne) da novorođenče možete ostaviti da plače do iscrpljenosti, a da ga ne uzmete u naručje. Ili da ga nikad ne pustite da spava s vama, kad je to često jedini način odmora. Ili da samo vaše dijete nikada neće napraviti scenu u javnosti koja služi i vama i njemu kako biste se naučili nositi s novom situacijom i postaviti granice. To su teme o kojima se puno razgovaralo i na razini struke i među roditeljima, ali nekako se još uvijek čini da postoje mitska bića koja su uspjela pobjeći od ovih prelijepih roditeljskih izazova. Slično je s pravilom i odlukom da ćete s vašim djetetom uvijek i isključivo razgovarati na jeziku koji nije onaj koji ga najviše okružuje. Koliko god se trudili, to uvijek ostaje ogroman napor, vrlo lako usporediv sa situacijama koje sam upravo opisala.

Manuela i Martina
Izvor: osobna arhiva

Ekonomičnost jezika je uzrok tome da na pitanja koja su vam postavljena, odgovarate na najjednostavniji i najneposredniji mogući način. Dakle, ako vas netko nešto pita na jeziku koji dobro govorite, zašto biste, zaboga, trebali odgovoriti na drugom? Ovo je najveća poteškoća za majke koje žele i vjeruju da imaju obavezu učiti svoju dvojezičnu djecu svoj materinji jezik.  Nije lako ostati dosljedan ni s prvim djetetom, a s drugim pogotovo. Razlika je uvijek ista. 

S prvim djetetom obično imate više vremena i energije da razmislite o svakom pojedinom detalju, pa tako i o činjenici da mu/joj morate uvijek govoriti i odgovarati na svom materinjem jeziku, ako želite da ga nauči.

S drugim djetetom, stvari se mijenjaju. Za prvo dijete se sve sterilizira, za drugo manje. Za prvo dijete sve peglate, za drugo manje. S prvim djetetom slijedite precizno sve upute koje vam je pedijatar preporučio za uvođenje krute hrane, s drugim manje. S prvim djetetom obraćate pažnju na izbor riječi i trudite se ne upotrebljavati ružne riječi, a s drugim manje. Tako isto s prvim obraćate pažnju na jezik kojim mu/joj se obraćate, a s drugim manje. I tako krenu prve poteškoće. Počnete se osjećati krivom, jer vam se čini da ste prvom djetetu dali mnogo više nego drugom, i da ste vi krivi što vaše drugo dijete u dobi od tri godine ne govori oba jezika tako tečno kao prvo. Još gore postane kad vaše prvo dijete ne surađuje s vama i počne razgovarati sa svojim malim bratom / sestrom samo na glavnom jeziku. 

Martina i Manuela
izvor: osobna arhiva

Drage majke dvojezične djece, sve je to sasvim normalno. I djeca su ekonomična kad je riječ o jeziku. To je u prirodi našeg uma jednako kao i univerzalna gramatika. Jedino što možete učiniti je nastaviti koristiti svoj jezik što je češće moguće.

Nažalost idealne situacije ne postoje, pa tako ni idealna raspodjela vremena. Dijete već s vrtićem postaje više izloženo svom prvom jeziku. Ipak, savjeti koje daju lingvisti su sljedeći: “Ako je jedan roditelj izvorni govornik jednog jezika, a drugi drugog, idealno bi bilo da svaki roditelj s djetetom razgovara na svom jeziku. Ako su oba roditelja istog jezika, a žive u sredini u kojoj se govori neki drugi jezik, komunikacija se u obitelji normalno može odvijati na jeziku roditelja, a s jezikom okoline dijete će se susresti u vrtiću i drugim institucijama. Naravno, bilo bi poželjno dijete što više izlagati “slabijem” jeziku i tako kompenzirati manju izloženost. Savjeti su naravno pričanje priča na tom jeziku, gledanje crtića i boravak u zemlji s ljudima koji se tim jezikom koriste, najčešće tijekom praznika.” 

Moj savjet bi bio da se ne opterećujete previše, da djetetu pričate pričice, pjesmice i brojalice kojih se i sami sjećate i da ga/je potičete da što više sluša na slabijem jeziku, ali bez stresa.

Ja, primjerice, čitam priče, pjevam pjesme i puštam im crtane filmove i filmove za djecu uvijek na hrvatskom. Navikle su da se sa mnom aktivnosti rade što je više moguće na hrvatskom. Nećete vjerovati kako ti mali ljudi izvuku sve ono što su nekad čuli kad im treba u komunikaciji s ljudima koji ne govore njihov prvi jači jezik.  Kasnije u školskoj dobi bi ih trebalo poticati da čitaju i pišu na slabijem jeziku, naravno sve kroz igru. A što se gramatike tiče, ako nekad i pogriješe, komunikacija isto teče. Ako budu htjeli, kad budu veliki, sami će je naučiti iz knjiga i bit će im puno lakše nego strancima koji se prvi put susreću s tim jezikom…

Iz cijele ove muke po jezicima, često se postavlja pitanje pa zašto se uopće toliko truditi onda? To je pogotovo problem takozvanih rijetkih jezika.

Meni je na primjer često bilo upućeno sljedeće pitanje: „Ali vi dobro govorite engleski, zašto ih uopće učite hrvatski?“ Prije svega, engleski mi nije materinji jezik i nikad mi neće biti prirodno govoriti engleski koliko mi je prirodno govoriti hrvatski. I naravno da je teško na prirodan način naučiti dijete jeziku koji vam nije prirodan. A i nikad ne znate: dva jezika je uvijek bolje znati nego samo jedan, to je dodatna vještina koja može uvijek koristiti i u poslu u budućnosti. U slučaju hrvatskog jezika, primjerice, radi se o slavenskom jeziku koji bi mogao olakšati učenje ruskog ili drugih slavenskih jezika. I još nešto: kako bi moje kćeri uspjele razgovarati sa svojim bakama, djedovima, rođacima i prijateljima u Hrvatskoj? Samo zahvaljujući svojim jezičnim sposobnostima uspjele su steći prijatelje i zabavljati se preko ljeta na moru u Hrvatskoj. 

Manuela i Martina
Izvor: osobna arhiva

Ali razumijem da nije lako. Na primjer, razgovarajući s prijateljicom iz Amerike, koja živi blizu nas u Italiji, a čija je kći također dvojezična, shvatila sam važnost  i utjecaj okoline koje nas okružuje i potiče ili ne potiče sposobnosti pojedinca, pa tako i na učenje drugog jezika. Na primjer, njezina kći preferira engleski jer dobiva komplimente čak i od potpuno nepoznatih ljudi koje sretne, kad shvate da tako mala curica tako dobro govori engleski. Kod rijetkih jezika to nije uvijek slučaj i reakcije prolaznika mogu biti upravo suprotne, nažalost. Ali evo još jednog razloga zbog kojeg biste trebali dijete izlagati učenju drugog jezika, pa čak i ako se radi o jednom od rijetkih jezika.  Između ostalih poslova, predajem i engleski djeci i odmah primijetim ako je dijete dvojezično, jer je za njih onda lakše i prirodnije učiti neki treći jezik. 

Znanstvena istraživanja pokazuju da oni koji poznaju dva različita jezika imaju više plastičnosti u učenju trećeg. Za ovakvu djecu svaki predmet ili pojam može već od početaka njihovog svijeta imati dva različita imena. Pa zašto ne dodati i treće? Znanstvenici ne govore samo o različitim imenima za istu stvar, već, i na primjer, o fluidnosti gramatičkog roda predmeta ili pojmova. Tako, na primjer, ako dijete govori talijanski i njemački, za njega/nju će biti normalno ne samo da se isti predmet može nazvati i sedia i Sthul, već i da LA sedia može biti ženskog roda, a DER Sthul muškog. Na taj način dijete ima širi pogled na svijet i otvorenije je za nove riječi i pojmove.

Manuela
Izvor: osobna arhiva

I za kraj, htjela bih vam ispričati jednu anegdotu s Manuelom ilitiga mojim drugim djetetom i drugim iskustvom učenja drugog jezika. Rođena je dvije godine i mjesec dana nakon Martine. Prošle smo kroz sve faze sindroma drugorođene djece koje sam gore opisala. I donedavno (Manu ima 5,5 godina) bila sam uvjerena da, čak i ako me jako dobro razumije, nikad neće dobro govoriti hrvatski. Ali iznenadila me, onako kako samo to djeca znaju. Već sam bila primijetila da ne želi koristiti hrvatski kad razgovora sa mnom, ali kad bi ostala s ljudima iz Hrvatske koji ne govore talijanski, onda bi itekako koristila hrvatski. I naravno da se predivan dokaz njezinog znanja hrvatskog dogodio u mom odsustvu. Bio je to video moje sestre koja je ostala sama s Manuelom. Manu (kako je svi od milja zovemo) igrala se s lutkama, bila je njihova mama i naravno održala im je cijeli monolog na hrvatskom, iz kojeg izdvajam najvažnije: “Ako budete dobre, sve možete. Ali ako ne pospremite sobu, nema gledanja crtića!” Pogledati taj video bilo mi je šokantno iz dva razloga. Prvo: “Ok, znači mene moje kćeri zaista ovako doživljavaju?!” a zatim: „Manu tako super govori hrvatski. Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!!!

Manuela
Izvor: osobna arhiva

Autor: Marija Strujić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s