Kao što je i najavljeno objavama na našem Instagram profilu, ovaj tjedan bavimo se gramatikom prostora. Kada govorimo o pojmu gramatike, većina vas se složila da je to skup pravila za slaganje dijelova u cjeline koji se odnosi na verbalni jezik i na predmetnu stvarnost. Točno tako, gramatika jest skup pravila za slaganje riječi (dijelova) u rečenice (cjeline). Iako su neki od vas odgovorili da se radi i o skupu pravila koji otežava učenje stranog jezika, zapravo, gramatika nam osim jezičnog sklada donosi puno više.
Prema Pansiniju, gramatički dijelovi se klasificiraju kao 1. predmeti, 2. prostor, 3. vrijeme, 4. uzrok i 5. smislenost . Najvažniji je odnos među njima, kojega slutimo, tražimo i stvaramo. Njezina pravila i njezinih pet elemenata djeluju u prostoru, bio to događaj, mišljenje, govor ili neki drugi jezik u sva četiri carstva, rudnom, biljnom, životinjskom ili carstvu ideja. Gramatika prostora otkriva korespondenciju i metaforičnost među jezicima. Puno je ideja izrečeno u ovom citatu, ali misao vodilja je jedna. Gramatika kao spoj više stvarnosti i više jezika.
Da je to uistinu tako možemo vidjeti na primjeru razvoja dječjeg govora. Dok je dijete sasvim malo, ono samo leži i jedini glasovi koje može proizvoditi su stražnji (k,g,h – ga, go,gu), svima poznato kao gugutanje. Kako se dijete polako uspravlja, počinje sjediti i puzati tako se razvija i njegovo glasanje. Ta sinergija motoričkog i govorno-jezičnog razvoja nije slučajna. Dijete otkriva prostor, počinje gledati svijet iz nove perspektive, otvara i ostvaruje nove kategorije u svom mozgu te mu sve više i više za to trebaju riječi. Baš s prvim koracima javljaju se i prve značenjske riječi. Nadalje, kako dijete raste, oko druge godine njegovo hodanje postaje stabilnije i samostalnije, a njegove rečenice kompleksnije. Upravo tada počinje se javljati rečenica, počinje upotreba gramatike. Načelno je pravilo: koliko godina, toliko dijelova; dakle s dvije godine dijete slaže dvočlane rečenice, s tri tročlane itd. Dijete paralelno usvaja prostorne i gramatičke odnose, ako dijete praktično usvoji prijedlog “na”, počet će ga koristiti i u jeziku, sve do tog trenutka njemu “na” nije važno. Na primjer uputa poput, “Lopta je na stolu, smiješ je uzeti.”
Kako mi to sve tako lako usvajamo, razvijamo i koristimo?
Nije baš jednostavno. Jednako kao što nam oči nisu dovoljne da bi se znali orijentirati u prostoru, sluh da bi slušali tako nam ni ravnoteža nije dovoljna da usvojimo stabilnost, hodanje pa tim putem i gramatiku. Kao što ste već naučili iz našeg kviza, a stvaralo je najviše problema, u percepciji naše stvarnosti sudjeluju i druga osjetila: opip, propriocepcija (svjesnost samog sebe), ravnoteža, sluh i vid. Ova osjetila zajedno čine sustav i stvaraju osjet spaciocepcije.
Spaciocepcija ili sustav za osjet prostora veoma je složen i važan sustav u našem mozgu. Preko spaciocepcijskih veza možemo gluhoj osobi rehabilitirati sluh iako joj je oštećeno primarno osjetilo slušanja. Gluha osoba, dakle, može naučiti slušati tako da se akustičku poruku uputi na slobodna i prohodna spaciocepcijska osjetila. Naš mozak zatim odradi vrhunski posao, restrukturira reprezentativne centre u kori mozga i nadomjesti oštećeno područje, odnosno jači osjet preuzme funkciju oštećenog područja. Vjerojatno ste to već doživjeli u primjeru gluhih osoba koje savršeno čitaju s usana ili osoba koje nemaju ruke, ali savršeno crtaju nogama. To je snaga plastičnosti, tj. prilagodbe našeg mozga.
Guberina kaže da je prostor, u kojem se odvija pokret, taj koji omogućuje da se beba afektivno mentalno razvija, a upravo taj razvoj usmjerava dijete u prvoj godini, prema prvoj lingvističkoj riječi. Ovu postavku Guberina je implementirao u verbotonalnu metodu i iskoristio spaciocepcijske veze i plastičnost mozga da bi rehabilitirao gluhe osobe.
Upravo spaciocepcija paralelnim, korespondentnim i analognim kanalima povezuje događaj i govor (Pansini, 1989), tj. tvori gramatiku prostora. Govor je samo verbalni oblik stvarnosti koja nas okružuje. I događaj iz naše stvarnosti i govor podliježu istim pravilima, istim vezama koje ih spajaju u prostoru i vremenu. Gramatika je događaja prostorna, a lako je pokazati da je i verbalna gramatika prostorna; ona to nužno mora biti jer je verbalni jezik izomorf događaja, pa ako je jedan prostoran onda je i drugi. (Pansini, 1989).
Tko želi čuti više? 