Dvojezična djeca su napredna. Koliko puta ste čuli ovu rečenicu? Vjerojatno jako puno, zvuči banalno. Naravno, što više jezika znate, šanse za uspjeh su vam veće. Ili to ipak nije tako banalno?
S druge strane, često čujem i rečenice poput: „Nemojte mu/joj govoriti na dva jezika. Zbunit ćete dijete!”:
ili „Zašto ga učite svoj jezik? Nema mu nikakve koristi… “.
Zato bih htjela pojasniti neke činjenice o dvojezičnosti ili bilingvizmu iz dvije različite perspektive: iz perspektive majke dviju dvojezičnih djevojčica i iz perspektive lingvistike i mene kao prevoditeljice i profesorice jezika za djecu i odrasle.
Htjela bih započeti s nekim konkretnim iskustvima, a zatim doći do lingvističkih teorija koje objašnjavaju i dokazuju jezične sposobnosti kod djece.
Odluka: Naučit ću ih svoj jezik!
Kad mi se rodila prva kći prije 7 i pol godina, čvrsto sam odlučila da ću je naučiti svoj materinji jezik. Znala sam da to neće biti lako pošto živimo u zemlji u kojoj se ne govori hrvatski, ali osjećala sam i određenu vrstu pritiska: “Kako bi to bilo da kći profesorice jezika ne govori jezik svoje majke?”
Ovdje sam namjerno upotrijebila izraz: jezik svoje majke, jer jezik njezine majke, ne mora nužno postati njezin materinji jezik. Materinji jezik je prvi jezik, onaj za koji smatrate da je vaš i da ga vrlo dobro poznajete. To je obično jezik zemlje u kojoj ste živjeli kao dijete i gdje ste išli u školu. Mnogo je slučajeva u kojima djeca uopće ne govore jezik vlastite majke. Ili jezik vlastitog oca. Postoje i slučajevi kad ljudi u adolescenciji ili odrasloj dobi odluče namjerno ne govoriti određeni jezik zbog emocionalne boli koju im taj određeni jezik uzrokuje. Uzroci takvih situacija su mnogobrojni i različiti.
Da se vratim svom osobnom iskustvu, čim sam saznala da sam trudna, puno sam čitala o ovoj temi, a i ranije sam puno toga čula na fakultetu. Bila sam sigurna u puno toga kao i mnoge druge žene prije nego što su postale majke, kao npr. Moje dijete nikad neće spavati sa mnom u krevetu! ili: Moje dijete će jesti samo zdravo! Jedna od tih odluka je bila i: S mojim djetetom ću uvijek govoriti samo i isključivo na hrvatskom. Ionako će talijanski naučiti od tate i u školi.
Lingvisti su složni, a moj razlog je konkretan!
Zapravo, istina je da svi lingvisti preporučuju upravo ovaj pristup: ako su roditelji različitih jezika, jedan treba razgovarati s djetetom na jednom jeziku, a drugi na drugom. Dakle, dijete nećete zbuniti i na ovaj način će dijete naučiti pravilnu gramatiku oba jezika, jer je očito da je učenje jezika od izvornog govornika bolje od učenja jezika od nekoga tko je taj isti jezik naučio kao odrasla osoba.
Ja sam imala još jednu snažnu motivaciju: bilo mi je važno da dijete bude u stanju razgovarati s bakom, djedom, tetom, ujakom i ostalim rođacima i prijateljima koji su živjeli u Hrvatskoj. Kako da ljeti idete kod bake i djeda, a ne možete s njima komunicirati?
Bio je tu i još vrlo konkretan i praktičan razlog: Nisam htjela uvijek prevoditi među njima. Biti prevoditelj je vrlo naporna aktivnost. Onaj kome je to profesija, to jako dobro zna. Često nakon cijelog dana uzastopnog prevođenja, ni ne znate o čemu su razgovarali ljudi za koje ste prevodili. Bili ste toliko usredotočeni na prenošenje značenja i traženje adekvatnih pojmova da niste imali vremena za aktivaciju svog dugoročnog pamćenja.
Nažalost, u svakodnevnom životu nije uvijek lako provesti ovu odluku. Nije lako uvijek razgovarati s vlastitim djetetom na svom jeziku u okolini u kojoj se taj jezik ne govori. Sad savršeno dobro razumijem one koji odluče komunicirati (pa i sa svojom djecom) samo na jeziku zemlje u kojoj žive.
Idemo korak po korak. Vratimo se na početak:
Puna znanja, pročitavši puno stručne literature te pomno slijedeći upute, počela sam govoriti svojim materinjim jezikom, obraćajući se svojoj djevojčici, još dok je bila u trbuhu. Između ostalog, pročitala sam i rezultate jednog istraživanja koje je pokazalo da djeca sa samo četiri dana starosti mogu razlikovati jezik svoje majke od drugih jezika. I ne misli se samo na glas vlastite majke, već i na njezin materinji jezik. Znanstvenici su pratili moždane aktivnosti kod novorođenčadi putem EEG-a i ustanovili različite reakcije mozga na majčin glas u usporedbi s reakcijom mozga na glasove drugih ljudi, što je bilo očito, ali pravo iznenađenje je uslijedilo kad se moždana aktivnost novorođenčadi promijenila i onda kad su čuli neznance koji govore jezikom kojim su govorile majke istraživanih beba u okolini u kojoj taj jezik nije bio čest. Na primjer, majka je živjela u Americi, ali je govorila arapskim. Bebe su imale stabilnu moždanu aktivnost dok su slušali ljude kako govore engleskim, a puno intenzivniju kad bi čuli ljude koji govore arapskim. Prepoznali su ritam. Prepoznali su različit ritam različitih jezika i posvetili više pažnje i moždane aktivnosti kad bi se jezik promijenio. Kako nije moguće, ni etično napraviti slične testove na bebama u trbuhu, znanstvenici koji su proveli ovo istraživanje pretpostavili su da bebe već u trbuhu imaju sposobnost razlikovanja različitih jezika..
A budući da se u šali među lingvistima kaže da svako dijete lingvista nužno postaje pokusni kunić, i ja sam imala priliku potvrditi da u svakoj šali ima pola istine, dok mi je kćer još bila u trbuhu.
Buđenje na CTG-u
Drage mame, sjećate li se dosadnog CTG-a, uređaja koji prati jačinu i učestalost trudova te bebine otkucaje srca? Da bi se utvrdila djetetova srčana aktivnost, dijete mora u trbuhu biti budno i aktivno.
Moja kći i ja smo imale nekih problema i morale smo često biti spojene na taj uređaj, samo što bi Martina, naravno, uredno spavala svaki put kad bi sestra ušla u sobu da nas priljuči na CTG. Onda bi mi sestre pomicale trbuh i pokušavale napraviti sve da je probude i izmjere njene male otkucaje. Jednom dok su se one tako mučile, pitala sam iz svoje lingvističke nadobudnosti: “Mogu li joj pokušati govoriti na svom jeziku? Nedavno sam pročitala istraživanje “… i da skratimo, objasnila sam im cijelu priču. (Jadne te sestre, svaka trudnica tupi nešto svoje, a ja o jezicima 😊😊😊😊). Odgovorile su da slobodno pokušam, tako da sam jednostavno na hrvatskom rekla: “Martina, probudi se!” I ona se probudila. Ne znam je li to bila slučajnost, puka sreća ili nešto treće, ali ona se u tom trenutku probudila. Bio je to moj prvi eksperiment o nadarenosti dvojezične djece.
Nadam se da sam pobudila vaš interes za ovu temu. Možda moje iskustvo nekome bude korisno. Ako bude interesa, pisat ću još.
Autor: Marija Strujić
Tko želi čuti više? 