Komunikacija – jako česta riječ. Barem jedan novinski članak po danu sadržava pojmove poput: komunikacijske vještine, komuniciranje, sredstva komunikacije, poslovna komunikacija, problemi u komunikaciji…. Kao sve je jasno, ali što je zapravo komunikacija? Što kad neki dio komunikacije “šteka”? Što ako ne možete komunicirati?
Riječ komunikacija dolazi u naš jezik iz, pogađate, latinskog; communicatio, a znači priopćavanje ili razgovor. Komunikaciju možemo definirati kao proces davanja i primanja poruka, jednostavnije, prijenos poruke. Poruka, koju želimo prenijeti, putuje od izvora do odredišta. Taj put koji poruka mora proći naziva se komunikacijski kanal.
Komunikacijski kanal sastoji se od nekoliko glavnih dijelova. Prvi je svakako pošiljatelj koji predstavlja izvor, od njega poruka kreće. Pošiljatelj nadalje kodira poruku u neki oblik; govor, tekst, znak. Tako kodirana poruka prolazi nekim medijem, recimo zrak, uređaji ili internetska veza. Kroz medij poruka stiže do odredišta, no prvo prolazi dekodiranje. Tamo se iz oblika, u kojem je bila kodirana, dekodira i u svom osnovnom smislu dolazi do odredišta, tj. do primatelja. Dakle, ako zamislimo poruku kao pitanje “Dolaziš li večeras?” koje želimo postaviti prijatelju, onda ćemo mi biti izvor koji u glavi smišlja poruku, riječi koje smo izabrali će se kodirati, izgovorit ćemo kôd “Dolaziš li večeras?”, taj kôd će se prenijeti kroz medij zraka i doći do dekodera našeg prijatelja, on će tu poruku dekodirati i vratiti u početni oblik poruke, pitanje odnosno misao koju će prijatelj razumjeti. Da je primatelj primio i razumio poruku pokazuje nam povratna sprega, direktan spoj primatelja i pošiljatelja. Prijatelj nam može odgovoriti “Naravno!” i tako iskazati da je do njega poruka stigla, a može samo kimnuti glavom ili pokazati palac prema gore ili odgovoriti negativno. U svakom od slučajeva jedno je zajedničko, poruka je stigla do njega u onom obliku u kojem smo je poslali. A što da je prijatelj na naše pitanje odgovorio potpunu nelogičnost “Marija mi je rekla to.”? Ovim odgovorom znali bismo da nešto nije uredu, pokušali bi drukčije kodirati poruku tako da komunikacijski lanac ponovno bude uspješan.
Buka u kanalu
E sad kad znamo kako funkcionira i kako se odvija komunikacija, vrijeme je da se upoznamo i s kompleksnijim situacijama. U našem primjeru razgovora već smo krenuli tim putem, putem buke u kanalu. Buka, odnosno problemi na koje nailazi naša poruka mogu biti tehničke prirode, poput nedostatka internetske ili telefonske veze ili bučnog prostora ili upadanja treće osobe u riječ ili recimo, strani jezik. Osim tih distraktora koje je, na kraju krajeva, lako prevazići, postoje i oni stalni – poremećaji u komunikaciji.
Poremećaji u komunikaciji spadaju u govorno-jezične socijalne poremećaje. Mogu se javiti kao dio kliničke slike različitih sindroma poput sindroma Down ili sindroma Williams, a karakterizira ih teškoća u upotrebi verbalne i neverbalne komunikacije. Osim u ovim slučajevima, poremećaj u komunikaciji može biti dio intelektualnih teškoća ili se vezati uz neku bolest poput multiple skleroze ili Parkinsonove bolesti.
Kako prepoznati autistično dijete?
Svakako najčešći i vrlo rastući poremećaj komunikacije jesu poremećaji iz autističnog spektra u koje se od nedavno ubraja i Aspergerov sindrom. Autistični poremećaj cjeloživotno je stanje koje uključuje teškoće u interakciji i komunikaciji. U Hrvatskoj postoji oko 8000 osoba s ovim poremećajem. Zanimljivo je istaknuti da je omjer muških i ženskih osoba 4:1, što znači da je čak četiri puta više dječaka pogođeno autističnim poremećajem.
Prva i vrlo važna stavka u ranom otkrivanju jest prva riječ. Nepojavljivanje prve jednostavne riječi do 15. mjeseca života trebao bi biti prvi alarm. Nekada su autistična djeca verbalna, ali često pokazuju i druge znakove poput preosjetljivosti na zvukove, repetitivnih radnji, opsjednutnosti nekim predmetima, burne reakcije na promjene u svakodnevnici, neprimjereno smijanje ili plakanje, nemogućnost sudjelovanja u društvu i odgovarajućoj dobnoj skupini, hiper ili hipoaktivnost, neizražavanje privrženosti bliskim osobama.
Što nakon dijagnoze?
Nikad nije kasno za započeti terapiju. Bolje je, naravno, što prije jer su i rezultati tada bolji, ali najvažnije i najteže je krenuti. Terapija komunikacijskih poremećaja iznimno je isrcpna, dugotrajna i zahtjevna, ali nije nemoguća. Oko 15% djece s autizmom kroz terapiju postigne zadovoljavajući stupanj jezika, govora i socijalnog ponašanja. U ovim slučajevima važna je interdisciplinarnost, povezanost svih struka, i individualni pristup djetetu. Fonetičar, kao jedan od igrača u timu rehabilitatora, s djetetom radi na razvoju slušanja kao glavnog preduvjeta za razvoj govora. Korištenjem asistivne tehnologije, verbotonalne metode i osobne intuicije, radi se na poticanju razvoja govora. Naravno, kroz takav rad, važno je uključiti i sve socijalne elemente i ključan faktor, roditelja. Roditelj postaje glavni rehabilitator koji ideje i načine naučene kod stručne osobe prenosi na svakodnevicu i zapravo 24/7 rehabilitira vlastito dijete. Također, u dosadašnjim istraživanjima pokazalo se da je pubertet kritično razdoblje, tj. da tada osobe pogođene ovim poremećajima shvaćaju da njihovo ponašanje nije u skladu sa zajednicom i odlučuju raditi na sebi kako bi se uklopili i bili prihvaćeni. Tada sav trud dolazi na naplatu, nakon osobnog klika da može i mora ići na bolje, kockice se krenu slagati.
Savjeti za komunikaciju s autističnom osobom
Budite strpljivi, slušajte osobu do kraja i pustite da završi misao. Govorite jasno i u jednostavnim rečenicama. Radite česte pauze u govoru. Izbjegavajte metafore i prenesena značenja. Provjerite razumijevanje poruke koristeći mehanizam povratne sprege. Prepustite se intuiciji i trenutku jer, na kraju priče, čovjek sve osjeti.
Tko želi čuti više? 