Jedno od najpoznatijih i najnapetijih suđenja u suvremenoj povijest je ono O. J. Simpsonu za dvostruko ubojstvo svoje supruge i prijatelja iz 1995. godine. Poznato najviše po paru rukavica koji mu je bio tijesan. Međutim, na suđenju je jedan od svjedoka rekao da je glas koji je čuo u kući dok se zločin odvijao – crnački glas. Simpsonov odvjetnik je na to rekao “A kakav je to crnački glas?”. Taj je dan po prvi puta u povijesti tog suda unesena crtica o rasnom profiliranju osumnjičenika uz pomoć glasa. Želimo odmah na početku napomenuti da je pojam rasa sociokulturno konstruirana razlikovna kategorija ljudi utemeljena na percipiranim naslijeđenim, biološkim i genskim svojstvima i da se taj pojam danas u znanosti odbacuje. Često se podjele na rase temelje na uvjerenju da među ljudskim rasama postoje stalne i konačne razlike, tj. da boja kože pokazuje druge, dublje, karakteristike tih kategorija ljudi, da različite vanjske značajke upućuju na različite unutarnje značajke (genotip), što uključuje različite fizičke i psihičke sposobnosti rasa. Morfološke razlike mogu navesti na krivi zaključak da se bitno razlikujemo genetski. Dapače, populacijska genetika je molekularnom analizom gena dokazala da je varijacija alela veća kod pojedinaca unutar jedne skupine nego varijacija između dvaju većih skupina. Populacijski genetičari su 2014. javno istupili s mišljenjem da genetska varijacija nije zaslužna za društveno-ekonomsku različitost. Odnosno, molili su politiku da to ne koristi kao izgovor za rasizam. U antropologiji se pojam rase danas koristi u forenzičnoj antropologiji za opisivanje različitosti u strukturi kosti lubanje (kraniometrija). Za opisivanje ljudske zajednice u smislu kulture, tradicije, jezika, društvenih obrazaca i podrijetla koristi se izraz etnicitet.
Govor odnosno glas proučava se već stoljećima. Proučavamo ga jer možemo dobiti informaciju o tome što nam osoba govori, na koji način to govori, koliko ima godina, kojeg je spola, odakle dolazi, kojim jezikom nam se obraća, govori li nešto uplašeno ili zavodljivo, je li zdrava ili promukla, je li ljuta ili tužna…svu tu silnu količinu informacija možemo čuti iz glasa. U sociofonetici, a posebno u forenzičnoj fonetici postavlja se zanimljivo pitanje – profiliranje ljudi s obzirom na glas. Možemo li, slušajući samo glas od osobe, čuti koje je boje njezina koža? Osobe afričkog podrijetla su poznate po izvanrednoj sposobnosti pjevanja. Jednim dijelom tu sposobnost imaju zbog svoje kulture i tradicije, ali anatomski gledano, dubok i snažan glas mogu zahvaliti nešto debljim glasnicama. Deblje glasnice po svim zakonima fizike proizvode dublji ton glasa i on može zvučati snažnije, punije, voluminoznije.
Jedno fiziološko istraživanje iz 2006. godine (Xue i Hao) uspoređivalo je volumen vokalnog i oralnog trakta kod bijelih Amerikanaca, Afroamerikanaca i Kineza. Na uzorku od 120 ljudi otkrili su da muški Kinezi imaju najveći prosječni volumen usne šupljine i vokalnog trakta, značajno veći od bijelih Amerikanaca i Afroamerikanaca, između kojih nije bilo posebne razlike.
Unutar ženske skupine, Kineskinje su imale značajno kraći ukupni vokalni trakt od druge dvije skupne žena. Bijele Amerikanke imale su značajno duži i veći ukupni volumen vokalnog trakta od ostalih skupina. U drugom istraživanju iz 2018 (Meek) svi Afroamerički ispitanici su u videostroboskopskom istraživanju pokazali nepotpuno glotidno zatvaranje glasnica, za razliku od bijelih Amerikanaca, Hispanoamerikanaca i Azijskih amerikanaca. Dakle način na koji se njihove glasnice miču je drugačiji, ali na to može utjecati govorna navika ne nužno anatomija. U tom istom istraživanju nisu pronađene statistički značajne razlike u akustičkim karakteristikama glasova ispitanika (fundamentalna frekvencije F0, jitter, shimmer).
Do sada je rađeno vrlo malo istraživanja na temu fizioloških, akustičkih i perceptivnih razlika među etnijama što se tiče vokalnog trakta. Treba istaknuti da većina ideja o načinu na koji pripadnici neke etničke skupine govore pripada društvenim konstruktima. Afroamerikanci tradicionalno imaju vrlo istančan govor u slengu koji se uči i iz kojeg se mogu prebacivati u standardni engleski. Latinoamerikance se može lako prepoznati po načinu na koji govore engleski jezik jer u njega unose španjolski naglasak i način izgovora. To također nema veze s anatomskom strukturom glasnica. Često se dogodi da do rasizma dođe upravo zbog načina na koji pripadnici određene skupine govore. Za takvo što u civiliziranom društvu nema mjesta. Način govora je povezan s krugom ljudi u kojem osoba odrasta i formira svoje govorne obrasce. Tu je veći utjecaj ljudskog iskustva, društva nego prirode. U vječitoj nature vs. nurture bitci, odgoj ovaj put odnosi pobjedu. Nemaju svi bijelci tanke glasnice, nemaju svi deblje glasnice i nemaju svi mongoloidi veće vokalne traktove. U ovakvim istraživanjima treba biti vrlo oprezan jer su društveno osjetljiva, podložna metodološkim greškama i nezahvalna za provodit. Ista pravila vrijede i za donošenje zaključaka.
Tko želi čuti više? 